Piše: Stipe Ćurčić Ćipa/Tomislavcity

Nema sumnje, svijet je u velikim problemima. Ratovi, glad i bolesti su mila majka za katastrofu koja nas očekuje. A tu katastrofu uzrokovale su, vjerovali ili ne, riječi. Samo je pitanje dana kada će nas riječi potpuno uništiti. Ljudi moji, svijet će se doista ugušiti i utopiti u riječima, jer svakodnevno smo obasuti i obliveni s tolikom količinom riječi da je to postalo neizdrživo. Svijetom se širi nesnosan smrad, budući da su riječi kvarljiva roba, bilo da se radi o promjenljivim ili nepromjenljivim, lakim ili teškim, gorkim ili slatkim riječima. I ako se nešto ne poduzme, ajme meni, a i vama!

Ovo teško stanje prisiljava me na brzo razmišljanje, pa mi je palo na pamet kako bi mogli, ako ne ublažiti, ono barem produžiti ovu našu agoniju. Pa, hajdemo razmotriti ove moje prijedloge, iako je općepoznato da nisam nešto posebno ni pametan, a nisam ni glup.

Umjesto dosadašnjeg načina prikupljanja riječi i odvoženja na deponiju, predlažem da svaki naš dom nabavi nekoliko desetaka nevidljivih kontejnera za sortiranje riječi. Ta tehnologija već postoji i njezina upotreba vrlo je raširena u zemljama gdje su na vlasti liberalni zelembaći. Vjerujte mi, ništa lakše. Ti nevidljivi kontejneri, nakon što sortiraju riječi,  uskladište ih, a zatim rasprše u svemir. Doduše tada riječi postanu svemirski otpad, ali to više nije naša briga. Neka se s tim problemom bave izvanzemaljci, a hvala svemiru, ima ih.

A ne bi bilo loše ni organizirati festivale šutnje, jer mi ovu našu lijepu Zemlju najbolje od zagađenja čuvamo kad šutimo. Poznato je da takva praksa već postoji u svijetu, posebno kod slobodnih naroda koji žive u otvorenim demokratskm društvima.

Pada mi napamet i voda sv. Vinka, ali bojim se da se današnjem svijetu ova ideja ne bi svidjela, jer čim se spomene nešto sveto, cijeli demokratski svijet doživi mučninu, dobije alergiju i napade bijesa. Zato ovu ideju odmah odbacujem.

Možda ne bi bilo loše uvesti i novčane nagrade za najbolje šutljičare, jer novca ima napretek, a ako ga i nema, brzo se može naštancati.

Smatram također da bi trebalo pokrenuti puno više ratova u svijetu, nego što ih trenutno ima, jer kad oružje zapjeva, riječi bi trebale stati. Ali, ne leži vraže, umjesto da se smire, riječi postaju najjače i najubojitije oružje, jače i od metaka, granata, raketa i ostalih ratnih drangulija koje je slobodni i progresivni svijet izumio. Zato, s rezignacijom odbacujem i ovo moje rješenje.

Idemo dalje. Treba biti do kraja iskren i ne treba skrivati tuđe poštenje i dobra djela. Ovaj najnoviji rat donio je i jednu dobru stvar, a to je nagli nestanak pandemije. Zato hvala ratu i dobrim ljudima koji nas, ni krivi ni dužni, oslobodiše od ove pošasti. Međutim, kad malo bolje razmislim, nije to ni bila toliko pandemija virusa, koliko pandemija riječi. Dokaz tomu je da su riječi naposlijetku potamanile više ljudi nego sam virus.

Možda vam se čini da ja uopće nemam prijedloga, ali varate se. Najbolji prijedlog ostavio sam za kraj. Ako sve ove moje predložene mjere propanu, pojas za spašavanje je donošenje prijedloga zakona o dopuštenom broju izgovorenih riječi u jednom danu. U njemu bi npr. stajalo ovako:

„Muškarci imaju pravo tijekom dana izgovoriti najviše 20 riječi, a žene 50.“

Sigurno se pitate zašto. Pa zato što ženama ipak treba dopustiti više riječi da nama muškarcima objasne neke stvari. I ta metoda u svijetu već postoji. Ako meni ne vjerujete, pitajte one koji sve znaju.