Krešimir Tabak, zastupnik u Skupštini Hercegbosanske županije i utemeljitelj udruge „Hrvatska zvona“ nedavno je dao javnu potporu Neovisnoj listi kandidata Željka Glasnovića na idućim izborima za Hrvatski sabor te istaknuo da bi se netko od članova spomenute Udruge s područja Tomislavgrada ili Livna mogao naći na istoj listi za parlamentarne izbore u RH. To se proteklih dana i dogodilo. Naime, uz Martinu Ćurić iz Livna, upravo je Krešimir Tabak iz Tomislavgrada jedan od kandidata na listi generala Željka Glasnovića (pod rednim brojem 9) i kandidat je za ulazak u Hrvatski sabor iz 11. izborne jedinice, koja obuhvaća Hrvate izvan RH.
Krešimire, što Vas je najviše privuklo Neovisnoj listi Željka Glasnovića?
– Na prošlim izborima za Hrvatski sabor, dok sam još bio izvan politike u užem smislu, moja supruga i ja bili smo prvi pred vratima birališta u Mostaru. U pojavi Željka Glasnovića na političkoj sceni vidjeli smo alternativu politici nemara, kakvu gotovo sve hrvatske vlade generiraju iz godine u godinu, posebno prema Hrvatima u BiH. Pokazalo se da je tadašnji izbor bio ispravan jer smo s Glasnovićem dobili zastupnika koji misli, djeluje i živi hrvatski. Zahvaljujući pozivima svojih prijatelja, hrvatskog generala Mije Jelića i Daria Kordića, danas sam član Glasnovićeve ekipe, iskreno počašćen što i na taj način mogu dati doprinos autentičnim hrvatskim idejama, a nadam se i njihovoj provedbi.
Koji su po Vama najveći problemi hrvatske politike kako u BiH, tako i u Hrvatskoj?
– Devijacija u politikama tzv. hrvatskih političkih elita ima mnogo. Uz nedostatak vizije gospodarskog razvoja, nepostojanja demografske strategije i nebrigu o hrvatskoj mladosti, naveo bih i jedan idejni element. Aktualna hrvatska vlada kulturu i obrazovanje prepustila je antihrvatskim opcijama koje po svojoj mjeri kroje obrazovne programe, financiraju jugoslavenske medije i tako postaju čimbenik u kreiranju javnog mnijenja. Zahvaljujući tome, propagandom i indoktrinacijom trude se nametnuti nam ono što Jugoslavija nije uspijevala silom. Domoljublje se uspoređuje s fašizmom, a katolička vjera s fanatizmom, pa imamo situaciju da u vlastitoj državi ne smijemo reći da smo katolici i Hrvati. Za mene osobno, uz hrabrost, pravednost i istinoljubivost, domoljublje je najveća vrlina i samo kroz njezinu manifestaciju u budućnosti možemo realizirati one vrijednosti koje je prošlost učinila dostupnima sadašnjosti. Bez toga bismo kao kulturni i politički subjekt nestali u tranziciji. To nećemo dopustiti.
Izborna kampanja je u tijeku. Vi ste je počeli u Zagrebu na jednoj simboličnoj utrci? I niste samo sudjelovali? O čemu je riječ?
– Prije tjedan dana u organizaciji udruge „Hrvatska za život“ na zagrebačkom Bundeku trčala se „Utrka za život“ s ciljem da se ukaže na važnost obitelji i svetost svakog ljudskog života od njegova začeća do prirodne smrti. Za mene je to jedna u nizu manifestacija koje su u službi kulture života, kulture kojoj profesionalno i privatno pripadam te sam vlastitim sudjelovanjem želio podržati ideje za koje se zalažem i koje osobno živim. A glede rezultata, kad ste dio generalove postrojbe, važnim smatram i dobru fizičku spremu.
Poznat nam je nemjerljivi doprinos hrvatskoga generala Željka Glasnovića za vrijeme Domovinskoga rata. U susretima s običnim ljudima čujemo da je general puno pomagao i nakon rata, osobito kada je riječ o braniteljskoj populaciji, ali da se u tome u javnosti ne govori dovoljno. Vaš komentar?
– Mi smo navikli na političare koji se hvale i onime što nisu učinili. General Glasnović ne ističe pak ni ono što je učinio, a osobno znam da nije bilo pojedinca ili udruge koji su mu se obratili, a da nisu dobili odgovor. Kao član njegova užeg tima, mogu jamčiti da će tako biti i u nastavku.
U Hrvatskome saboru tri su mandata rezervirana za Hrvate izvan RH. Mogu li tri zastupnika reprezentativno predstavljati interese svih Hrvata koji žive izvan RH?
– U toj se činjenici ogleda važan element diskriminacije. Nekad smo kao Hrvati koji žive izvan domovine imali dvanaest zastupnika, a danas smo svedeni na tri. U isto vrijeme za nacionalne manjine u Hrvatskoj je osigurano osam zastupničkih mjesta. Ako usporedimo broj Hrvata koji žive izvan Hrvatske i broj pripadnika manjina u Hrvatskoj, dobit ćemo rezultat po kojemu glas pripadnika nacionalne manjine vrijedi šest puta više nego glas Hrvata koji živi izvan domovine. To je činjenica koju bi među prvima trebalo promijeniti.
Je li dovoljan broj biračkih mjesta u BiH na kojima Hrvati mogu ostvariti svoje biračko pravo?
– Sam način glasovanja i broj biračkih mjesta izvan Hrvatske, kao i trenutne mjere na graničnim prijelazima mnogo govore o senzibilitetu hrvatskih vlada prema Hrvatima izvan Hrvatske. U pojedinim državama morate letjeti avionom ili se satima voziti da biste došli do konzulata i glasovali. Kod nas situacija također nije mnogo bolja. Ako već ne možemo glasovati u vlastitom gradu, dopisno glasovanje, kakvo čak ima i BiH bilo bi mnogo razumnije rješenje.
Kakav očekujete odaziv birača, osobito onih koji će glasovati u konzularnim predstavništvima RH koja se nalaze u BiH te u skladu s tim kakav očekujete rezultat?
– Kad smo devedesetih kao narod bili životno ugroženi, general Glasnović zajedno s bratom Davorom došao je iz Kanade kako bi zaštitio našu zemlju i naše živote. To je bio mnogo duži put i veći rizik nego što bi bila jedna vožnja od Bugojna do Viteza, od Ljubuškog do Mostara ili od Tomislavgrada do Livna. Vođen tom mišlju, vjerujem da Hrvatice i Hrvati u BiH neće dopustiti da drugi odlučuju umjesto njih. Glede rezultata, ako bude razmjeran onome što je general Glasnović učinio i što čini kako za Hrvatsku, tako i za Hrvate u BiH, učinak će biti maksimalan. U to ime pozivam Hrvatice i Hrvate da iziđu na izbore i na taj način budu sudionici u našoj zajedničkoj borbi.
Zora Stanić/Tomislavcity
