U posjet rodnoj Letki i duvanjskome kraju ovoga vikenda stigao je hrvatski nogometni trener Tomislav Stipić, dojučerašnji trener hrvatskoga premijerligaša Slavena Belupa. Povod posjeta Letki bio je oprost od njegove nedavno preminule tete Mare.

– Nisam imao priliku biti na sprovodu i sad sam došao oprostiti se od svoje tetke Mare Malekin koja me je odgajala kao i majka. Dijete sam gastarbajtera iz Letke koji je radio u Njemačkoj. Ta teta me je naučila moliti „Bernardice moja mala…“, “Anđelu čuvaru”… i ja sada u miru sa sobom. Važno je reći da ona nije bila samo moja teta, već teta cijeloga sela i ljudi koji su u Letki znaju što mislim. Prije mjesece dana od posljedica korone umro je moj otac. Nažalost, ova pošast u vidu korone hara cijelim svijetom, tako da su ljudi uskraćeni u svojim navikama, u svojim poslovima. Limitirala je cijelu zemaljsku kuglu, paralizirala osjećaje i planove običnih ljudi, a i onih najvećih koji imaju previše svega. Uhvaćeni smo u neki koštac. Jučer je u Omišu bila misa za moga oca. Nastojim gledati u budućnost. Sve stvari koje se dese, treba preraditi na najbolji mogući način i treba gledati naprijed.

Gospodine Stipiću, protekle dvije godine bili ste na klupi Slavena Belupa. Pročitali smo ovih dana da više niste trener toga kluba. Je li to bila Vaša odluka ili odluka uprave kluba?

– Gotovo zadnje dvije godine proveo sam u Koprivnici. Bila mi je velika želja, nakon Švicarske, Kine i Njemačke doći i u Hrvatsku i prikupljati radno iskustvo, vratiti se u zemlju za koju sam emocionalno najviše povezan. Imao sam priliku trenirati hrvatskoga prvoligaša, jednoga velikana hrvatskoga nogometa – Slavena Belupa koji je u prošlim desetljećima nastupao i u Europskoj ligi. Bio sam jako zadovoljan. Rastali smo se kao prijatelji. Nakon dvije godine dođe do određenoga zasićenja i jednostavno obje strane su shvatile da te dvije godine, što je u biti u profesionalnom nogometu jedan dug period kad vidite kako treneri dobivaju otkaze nakon samo 2-3 mjeseca. Mi smo se razišli puni respekta, puni dostojanstva; dali si ruke, zagrlili se i zaželjeli si međusobno sve najbolje. Nadam se u budućnosti, ako bude malo sreće, još većem klubu na mome putu.

Slaven je u ovoj sezoni zauzeo 7. mjesto na ljestvici HNL-a. Što ga je onemogućilo za bolju poziciju?

– Mislim da je to jedna pozicija koja je realna u odnosu na naše protivnike. Kada vidite tko sve nastupa za Dinamo, to je ekipa koja vrijedi više oko 100 milijuna eura; kad vidite koji internacionalci igraju za Hajduk – od Matka Livaje preko Kalinića koji ima iskustvo u Engleskoj; kad vidite tko nastupa za Rijeku – jedan Josip Drmić koji je nastupao za prvu englesku ligu, koji je u švicarskoj prvoj ligi, u prvoj njemačkoj Bundesligi davao golove na traci; kad vidite tko zastupa za Osijek – jedan Mierez koji vrijedi desetak milijuna eura – to su već četiri ekipe koje jednostavno imaju ogromnu kvalitetu. Tu je i Gorica za koju igra jedan Lovrić koji vrijedi 5-6 milijuna eura –  to je već 5. mjesto, a tu su i Lokomotiva i Šibenik. Mi smo zauzeli 7. mjesto – poziciju koja je realna za naš budžet i mislim da možemo biti ponosni na to mjesto. Na kraju krajeva, bili smo u polufinalu hrvatskoga kupa, ove godine u četvrtfinalu hrvatskoga kupa. Isto tako, možemo biti ponosni jer je Ivan Krstanović Popo, jedan dečko iz ovoga kraja, iz sela Sarajlije, nastupao za Slaven Belupo. Moram priznati da je to dečko koji je najviše vezan za ovaj kraj i pohvalio bih ga ovim putem. Kad sam došao u Slaven Belupo on je imao 37 godina. Obećao sam mu da će u našem zajedničkom radu doživjeti razvoj i Popo ga je uistinu doživio. Znači, on je u Slaven Belupu, u mome vremenu, najmanje vremena trebao za postignuti gol u HNL-u. U Dinamu je bio 10 godina mlađi, a trebao je više minuta za postignuti jedan gol. U Rijeci isto tako. Znači, on se razvio pod mojom palicom tako da sam presretan što je jedan dečko sa 37 godina napravio takvu progresiju u svojoj karijeri. Nadam se i vjerujem da on još 2-3 godine može igrati na tako visokom nivou.

Ako se ne varam, u gotovo isto vrijeme započeli ste angažman u ovome klubu.

– Popo je bio nešto ranije u Slavenu, a ja sam došao nakon njega. U biti, preuzeo sam ekipu u jednome jako lošem trenutku – imali smo najlošiju obranu, najlošiji napad, ali smo se zajedno uhvatili zadatka. Nije sada bitno koliko je tko doprinio. Bitno je da je Slaven Belupo u mom trenerskom periodu rezultatski doživio stabilnost, serioznost i zajedništvo i da smo mi kao ambasadori kluba (igrači i treneri) u pozitivnoj atmosferi transportirali taj klub u javnost i to je najbitnije na kraju. Nije bitno jeste li pobijedili utakmicu, bitno je da zadržite obraz, da ste ekipa koja ima nivo i koja respektira protivnike i nakon pobjede i nakon poraza.

Čitatelje će zasigurno zanimati Vaši daljnji planovi. Ostajete li u Hrvatskoj ili ćete karijeru, možda, ponovno nastaviti u nekome europskome ili svjetskome klubu?

– Kad vidite moj životopis, vidite da sam već kao trener s 41-jednom godinom radio u četiri različite zemlje: u Njemačkoj (u nekoliko različitih gradova), u Švicarskoj – u Zurichu, najelitnijem klubu, u kineskoj drugoj ligi i hrvatskoj Koprivnici. Dragi Bog, život i nogomet imali su jednostavno dobru namjeru da mi takvo što poklone. Tko se malo dublje zagleda u moj život shvatit će da sam dijete jednoga gastarbajtera, koji je s nepunih 11 godina došao iz sela Letke, gdje je uživo u najboljem divljem djetinjstvu, i koji je došao u jedan veliki grad Ingolstadt, gdje je tvornica Audija. Tamo sam završio školovanje, završio sam za stolara, radio na baušteli pa otišao u nogomet. Došao sam do prve švicarske lige, do prve hrvatske lige, druge njemačke lige i pred 45 tisuća ljudi izvodio ekipu na stadion. Moj život je jednostavno neplanski i pun intenziteta, tako da vam danas ne mogu reći gdje ću zalutati, gdje će me život odnijeti i sudbina donijeti. Sretan sam da sam u ovom trenutku u Tomislavgradu, da razgovaram s vama, jer osjećam pozitivnu emociju i nadam se da mnogo ljudi u ovom kraju može ovo čuti i pročitati. Zašto? Mi iz ovoga kraja smo posebno nadaren narod. Imamo posebno oružje, posebnu emocionalnost, iz posebnoga smo „drveta“. Možete nas baciti na glavu i dočekat ćemo se na noge, ne znam kako bih to definirao, ali trebamo biti sretni što smo iz ovoga kraja.

Volimo se pohvaliti našim športskim talentom. Jeste li, možda bili u mogućnosti pogledati kvalifikacijsku utakmicu HNK Tomislava i plasman u Prvu ligu F BIH, koju je ova momčad izborila nakon 20 godina?

– Prije svega, imao sam priliku čitati, ali nisam mogao gledati utakmicu uživo jer sam bio na misi. Nakon, ali i unaprijed veselio sam se toj utakmici. Želim iskoristiti ovaj trenutak i čestitati svima koji su sudjelovali u tome povijesnom pothvatu, jer se nakon 20 godina ponovno došlo na mjesto koje pripada ovome gradu i klubu. Želim vam reći, kad se skupi „klapa“ koja se razumije, kad se stvori sinergija između igrača i ljudi u klubu, kad se stvori zajedništvo, onda nisu toliko bitni neki drugi faktori. Sjetite se prošlosti ovoga područja i zajedništva koje je značilo našemu hrvatskom puku u nedavnome ratu, tako doživljavam i podvig ovoga nogometnog kluba. Naježim se dok to pričam i želim svim ljudima čestitati od srca i reći da trebaju nastaviti. Nema limita. Bitno je da sanjaju, da se vesele, da multipliciraju pozitivu. Bitno je da vjeruju i da znaju da je najljepši cvijet koji dođe iz kamena. On ne mora imati neko plodno tlo i mi smo takvi ljudi. Možemo s gotovo skromnim uvjetima, ne tražeći izlike, napraviti puno. Vjerujem da će se ova pozitivna priča HNK Tomislava nastaviti i u Prvoj ligi Federacije i da će ovi momci i dalje napredovati i promovirati ovaj kraj, njegove ljude i njihove radne navike i činiti nas posebnim. Čujem da je jučer na stadionu bilo gotovo tisuću i pol ljudi – da se naježiš!

Kao dugogodišnji trener, koje odlike smatrate najbitnijim za dobroga i uspješnoga trenera?

– Prije svega morate biti čovjek i ostati sebi vjeran, a to znači biti autentična osoba. Znači, ne možete pričati jedno, a misliti drugo. Igrači preko vaše karizme osjete ono što izustite. Nemojte lagati. Što ne znate pokušajte naučiti, a ono što znate morate govoriti i uvjeravati ljude. Ako posjedujete vatru, morate je prenijeti na ljude. Ako je ne posjedujete, nemojte glumiti da je posjedujete. Jednostavno – morate biti vođa, prvi doći i zadnji otići. Morate davati. Kao dobar trener, morate biti vječiti davatelj. Morate davati sve svoje vrijeme i pružati pomoć, bez argumenta da očekujete nešto. Nemojte ništa očekivati. Kao dobar trener morate biti minimalno sebični i uvijek pozitivni, jer nitko se neće zaljubiti u nečije slabosti. Ničije slabosti neće nikoga osvojiti i očarati već jakost i pozitiva.

Svojevremeno ste imali ambiciju postati trenerom nacionalne vrste. Je li ambicija još tu?

– Ja sam jedan od najmlađih trenera u Hrvatskoj. Ambicija se ne mijenja i vjerujem da jednoga dana to mogu postati upravo zato što sam ovakav kakav jesam. Zato što vjerujem da će prije ili poslije kvaliteta jednoga čovjeka, jednoga trenera, doći do izražaja. Znate, kada ste na hrvatskome tržištu nepoznati i kada vas netko pita: „Što je vaš san?“, kažete, pa meni je san biti trener „kockica“ – trener Vatrenih, trener hrvatske reprezentacije. Pa, ja sam ponikao iz dijaspore. Tamo sam odrastao i ja sam bez predrasuda. Reprezentacija i Vatreni za mene su svetinja. Kada danas gledam hrvatsku reprezentaciju u utakmici u kojoj smo izgubili od Engleske, ja sam tužan, ali vjerujem da mi je Bog u jaslice sve dao. Imam kvalitete koje su nužne i potrebne za tu poziciju, tako da vjerujem da će doći i dan kada ću staviti desnu ruku na srce i zapjevati himnu.

Vaše prognoze za Hrvatsku ne Euru?

– I porazi i pobjede su sastavni dio nogometa. Morate znati da smo mi kao jedna od najmanjih zemalja prije tri godine u Rusiji bili svjetski viceprvaci. To je ta Hrvatska koja je prije 20 godina bila 3. na svijetu. Ne smijemo biti samokritični. Nesretni ljudi su ljudi koji su nezadovoljni sa situacijom kakva je. Moramo se malo opustiti i navijački i patriotski. Ova Hrvatska je danas izgubila utakmicu, ali nije razočarala. Ova Hrvatska ima 7-8 igrača koji su prije tri godine osvojili srebro u Rusiji. Ova hrvatska je malo starija i izranjena ekipa, ali od ove Hrvatske se opet očekuje srebro, opet zlato, opet nešto. Možda neka očekivanja nisu realna. Mi moramo uživati u četvrtak u utakmici protiv Češke i protiv Škotske i veseliti se našoj himni, našim igračima i bodriti ih.

Zora Stanić/Tomislavcity