Zadnji put Tinu sam srela slučajno, iako ona u slučajnosti baš i ne vjeruje. Planirala sam još davno razgovarati s njom, ali nisam jer “ima vremena”. Ipak, vremena nije bilo, ali jest druge prilike. Javila sam joj se i razgovor smo dogovorile.
Pozvala me k sebi u Prisoje čemu sam se neobično radovala. Na vratima me dočekala ona, njezin suprug Mario (Maša), a njihova djeca Damijan i Klara bili su u igri.
Sva vesela i energična, već priprema kavu a meni možda prvi put u životu pažnju odvlači kućni interijer. Nije mi hladan, živ je, diše.
Drvene grede na vanjskome dijelu zida, drveni križ na prijelazu kuhinje i dnevnoga boravka, uz zid je stajala gitara za koju ću kasnije saznati da je prijateljeva, u jednome kutu su knjige koje stoje na dječjim ljestvama preuređenima za tu namjenu, kamin u koji je ugrađen dio drveta star više od 150 godina…
Priča mi kako je sve sama projektirala, ali treba joj širi dio za knjige, planira ga s druge strane kamina, Maša će joj to napraviti…
Tina, pravoga imena Matina, bila je moja vjeroučiteljica, pa sam mislila da ćemo odmah o školstvu, ali vidim da na stol stavlja spravice za inzulin…znala sam da je dijebetes u pitanju-dijabetes tip 1.
Kako je do toga došlo, pitam je.
– Previše toga čovjek uzme na sebe, trebaš biti dobra majka, dobra supruga, dobra učiteljica, dobra nevjesta. Tata mi je umro prije nego sam dobila dijabetes, bila sam jako emocionalno vezana za njega, nakupio se valjda taj stres. Vozila sam auto Bobarom i samo pala u komu. Znam samo da se auto zaustavilo, kako ne znam. Sreli su me neki momci iz Rame i odvezli u bolnicu. Živim već 10 godina sa svojim dijebetesom, ali on je moj blagoslov i moj suputnik koji me opominje i prati – priča Tina.
Bolest joj nije teret, vidi se to, pa joj kažem kako je se sjećam iz škole, kako je uvijek bila puna energije:
– Ja sam takva oduvijek, ne znam drugačije, ili nešto radim 100 posto ili ne radim nikako, ne znam ja ništa polovično. Kao djevojčica sam mislila da trebam biti muško, znala sam se i potući i penjati po granama i uvijek biti glasna – smije se Tina dok se prisijeća svojih mlađih dana.
Osnovnu školu završila je u Brišniku, srednju u Tomislavgradu. Kasnije je otišla na fakultet u Zagreb, pa u Mostar.
A cijeli taj dio života i onaj kasniji obilježio joj je suprug Maša, koji se čas igra s djecom, čas nešto kuha, čas se uključi u razgovor. Napravio je šparoge, stavio ispred nas.
– Jesi ikada jela šparoge? – pita me.
– Imaju neki drugi naziv – odgovaram protupitanjem.
– Imaju, kuke.
– Mislim da nisam.
– E super, onda probaj.
Ukusne su mi ove šparoge – govorim dok jedem i usput pitam Tinu o Maši. Priča mi kako je bio u srednjoj školi na Braču, kasnije zaratilo, vratio se u Duvno, otišao u rat.
– Maša bio u ratu!? Ne izgleda mi kao netko tko je bio u ratu, ne vidim nikakvoga ratnog tereta na njemu?
Tu se Maša uključuje:
– Ma jašta sam, ali ne pričam o tome. Ostavio sam to iza sebe, izbjegavam ratne teme i izbjegavam takva društva. Radim na građevini, a volim i planine, rijeke, društvo, prirodu, tu sam i u Gorskoj službi spašavanja, volim ići na koncerte. Nakon što mi se rodio sin Damijan, pogotovo se ne bavim ratnim temama i ratnim vremenom.
Neobično mi je to – govorim mu, tako lijepo čuti…a i ta priča o Damijanu mi je neobična, kažem.
Tini je osam liječnika potvrdilo kako će se Damijan roditi s Downovim sindromom, sve je upućivalo na to. Nije njoj to ni najmanje bilo važno, samo je željela da se on rodi živ, a oni će se sa svime nositi.
Tinina želja se ostvarila – Damijan se rodio živ, ali i potpuno zdrav!
– Damjan je medicinsko čudo – kaže mi Tina.
Iako ona ne očekuje da bilo što kažem ja se osjećam dužnom nešto reći, ali što? Naučila sam da sve ono što je izvan poimanja ljudskoga razuma zaslužuje tišinu kao izraz najvećega čuda i ljubavi.
U tom trenutku Damijan ulazi u kuhinju napiti se vode.
– Damijane, jesi li se ti upitao s curom?
– Nisam, odgovara Damijan prilazeći mi i pružajući ruku.
Primjećujem da je veliki dečko, 14 mu je godina. Ne zadržava se s nama, ima on u tim godinama sigurno pametnijeg posla od slušanja naše priče.
– Kad sam rađala Damijana otkrili su mi tumor na lijevom jajniku – nastavlja Tina, izvadili su ga kada su Damijanu bila 3 mjeseca, počeo je rasti velikom brzinom i morala sam ga ukloniti. Liječnici su mi tada rekli da ne postoji velika mogućnost za ponovnu trudnoću, ali ja sam ponovno ostala trudna. Rodila se Klara i to s velikim hemagiomom.
– A, što je to? – pitam Tinu?
– To su velike crvene nakupine krvnih žila na jednome mjestu, imala ih je na ruci i širilo se prema leđima. Jako su opasne ako ih se ne ukloni, njoj ih je uklonio Nicolino – liječnik iz Italije. Kad Klara još poraste, ostatak, iz estetskih razloga, može ukloniti, ako to bude željela.
Tina nas upoznaje da je dr. Nicolino liječnik koji je godinama dolazio u naš kraj, znala ga je kao lovca, ali nije znala da je on doktor – dermatolog sa svojom privatnom poliklinikom u Italiji.
– Ti si onda slučajno saznala da je doktor, kažem joj.
– Ne, nisam, znaš da ja u slučajnosti ne vjerujem.
Ne vjeruje tako ni da se s Mašom upoznala slučajno, on je bio sušta suprotnost od nje, ona odlikašica, a njemu je život bio izvan škole. Osam godina su hodali, nakon toga su se vjenčali i dobili ova dva Božja dara i puno Božjih blagoslova.
– Sumnjaš li ikada u Njega? – pitam je.
– Ne sumnjam, ja znam da su Njegovi planovi bolji od naših i da će biti onako kako On zacrta. Za sve nas On ima plan.
– Pa ljutiš li se ikada na Njega?
– Ne ljutim, ja imam s Njim poseban odnos.
Želja za hodočašćem u Camino je jedna vrsta njezinoga posebnoga odnosa. Na put dug više od 800 kilometara odlučila se nakon što je rodila sina Damijana, prije koju godinu je otišla na hodočašće, htjela je samo zahvaliti i cijelim putem je zahvaljivala.
– Doktorica Milica mi je rekla da na tom putu može doći do komplikacija zbog dijabetičkoga stopala. Bila sam svjesna toga, ali me nije spriječilo, otišla sam – govori Tina.
A prije 15 godina otišla je i u prosvjetne vode. Radi u Osnovnoj školi fra Mije Čuića u Brišniku i Bukovici. Voli raditi s djecom. Slomila je stopalo pa je trenutno kod kuće, ali kaže da jedva čeka kada će se vratiti u školu. Puna zanosa, govori:
– Nekada bih najradije ukinula ocjene i uvela finski sustav – smije se i nastavlja:
– Ne mogu razumjeti da učiteljski posao može biti dosadan i monoton, to se ne može raditi s rezervom, za toga jesi ili nisi. Ne možeš biti učitelj samo da imaš plaću, nikada nijedan posao nisam radila samo zbog plaće. To mi je nerazumljivo.
A radila je Tina puno toga sa svojim kolegama, od humanitarnih akcija do rada na uspostavljanju boljih međureligijskih odnosa s različitim zajednicama. Tu su i projekti za koje je s učenicima dobila nagrade. Drago joj je i da su se humanitarne akcije i kumstva „zakotrljala“, ponosna je na svoju školu.
Uz sve to, posvećena je i aerobicu. Još od fakulteta bavila se sportom, jedno vrijeme igrala je košarku za tadašnju Budućnost i Lokomotivu iz Zagreba. Tek kasnije se okrenula aerobicu – pogotovo od kada je otkrila da ima dijebetes. Zadnjih nekoliko godina ima svoje grupe žena iz buškoblatskoga kraja s kojima vježba u hodniku škole u Kazagincu.
Tina voli druženja sa svakim “od 7 do 77.”
– Nisu me ljudi nikada razočarali, iznenadili me svojim postupcima jesu, ali razočarali nisu. Svake godine obiteljski idem sa svoje dvije prijateljice na kampiranje, a krug ljudi s kojima se družim je šarolik i velik. Kod nas je uvijek u kući prometno, gotovo svaki vikend ili kod nas netko dolazi ili mi negdje idemo. Ta gitara koju vidiš nije naša nego prijateljeva – govori.
– Ne čudi me to, kažem joj, ugodno ste društvo i vrijeme s vama brzo proleti – govorim na izlazu iz ovoga neobično toploga i živoga doma.
Tina me zaustavlja, govori mi da još ostanem, a Maša upozorava da ga ne spominjem kada budem pisala…
– Neću puno – odgovaram mu.
– Nemoj nikako.
– Vidjet ćemo…
I tako Mašu nisam poslušala, a Tinu sam dijelom ispričala. Zašto? Zato što je priča o Tini priča o Onomu koji se ne može ispričati, takve riječi i takva slova ljudi nikada neće izmisliti.
Dragi čitatelji, sretan vam Uskrs!
Jelena Perković/Tomislavcity
Neke od fotografija iz Tininoga života možete pogledati u galeriji.
