Foto: Tomislavcity

Odrastajući u Šiškon odmalena sam primijetila ljubav svoje bake Ljubice prema cvijeću: posude na zidu čatrnje cijelo ljeto rumenile bi se od crvenih cvjetova mirisnoga đirana. Pamtim i ono kućno: mesliđan, lizu, šarana i sarajčicu.

Kada god bi se spremala na misu ili pogreb, baka bi zataknula za uho ispod šudara sitni mesliđan. Možda je toliko cvijeće po kuhinjskim prozorima i čatrnjama bio razlog zašto ne pamtim nalazišta ljubica oko svoga zaseoka.

Ali zato pamtim ono koje je davno otkrila dobra starica Cura.

Sestra i ja smo bile na pola puta između njezine i naše kuće. Pozvala nas je da je slijedimo. Zaustavila se kod omanjega busa. Vještim staračkim rukama razgrnula je grane busa. Pokazala nam je rascvjetane ljubice i rekla da ih beremo. I da su one odsad samo naše! A mi smo se uvijek igrale u blizini toga dragog prančijoka…nikada ne bismo pomislile da ljubice rastru u tome malenom busu!

Od tada bi već pred kraj zime krenule u potragu za Curinim ljubicama. Baš i nisu žurile. Jedva bi dočekale rano proljeće pa bi češće obilazile i povirivale u okrugli bus ispod Jelezova vrtla.

Grabov bus nije dosezao ni pola metra visine, ali je bio bogat gustim, čvrstim granama. Jedva bi razgrtale grane koje bi tek počele pupati i tražile mirisni podstanarke. Najveća bi sreća bila kada bi ujutro povirle majušne ljubičaste glavice i konačno, popodne – cvjetići!

Njihova tamnoljubičasta boja i opojni miris bili su znak konačnog dolaska proljeća i topline u Vinici. I znak nesebične Curine ljubavi prema nama dvjema.

 

Ljubica Mihaljević r. Šiško/Naša ognjišta