PIŠI, JA I TA, ROĐENA TAD I TAD, OD OCA TOG I TOG…
NE VALJA, NJE DOBRO, IDEMO ISPOČETKA! JA TA I TA, ROĐENA TAD I TAD, OD OCA…
I tako u nedogled…
Ja za stolom, u inače praznoj sobi, ispred mene papir. Sparno je, zagušljivo, zrak pun nekog naboja. Miris straha, boli, izgubljenosti. Svjetlo prigušeno. Sjedim i pišem – ja ta i ta… dok ispred mene neka čudna spodoba, bradati nadrndani četnik. Vojnik udara palicom po stolu i vrišti: NE VALJA, PIŠI ŠTO TI GOVORIM USTAŠKA KURVO!
Kad god uzmem papir i olovku prvo se sjetim ovoga.
Trebala bih pisati nešto o sebi, o ratu, a kako, kada ne znam odakle početi?
Sjetim se. Noć je. Voze nas crnom maricom. Tri dečka i ja, ne poznajem ih. Ta, ni rođena ih majka ne bi prepoznala! Krvavi, poderani, plavice po cijelom licu. Krv se skorila na glavi, nosu, oko usana… Pokupili su nas sve u Novom Sadu.
Izbacuju nas van, u noć, neka štala kažu – Stajićevo. U desnom uglu nekoliko spodoba udara palicama po nekim sklupčanim ljudima. Oni plaču, jauču…
GLAVU DOLJE! NA NOS! LEZI, RUKE NA LEĐA! – viču…
Duž cijele štale leže ljudi u dva reda. Naši su živi, shvatim.
GLAVU DOLJE! LEZI! – viče spodoba. Poslušam, a što ću?
Bojim se, srce mi lupa u petama. Četnici se boje više, čini mi se tako. S nabijenim puškama hodaju oko nas. Bože, što će biti s nama? Ti dečki oko mene, srce me zaboljelo. Ti dečki, hrabri dečki… branili smo zajedno grad, grčevito, očajnički. Izdržali tri mjeseca. Nadali se pomoći od Hrvatske, svijeta, Boga. Ali, ništa. Vukovar nije pao! Mi smo se predali.
Dani prolaze, ljude prozivaju poimenice. Odeš svojim nogama na ispitivanje, a nazad te donesu i samo bace, k’o vreću.
Peti dan me prebace u Begejce. Vele mi da su tamo i druge ustaške kurve.
Opet sve ispočetka; ispitivanje, vrijeđanje, batine, ucjene… Pomokrila sam se.
Još uvijek ne znam što hoće?
Mitrovica – PIŠI! JA TA I TA… PRIZNAJ!
Ma, što da priznam?
Beograd – sama sam u ćeliji tjednima i mislim se i premišljam: Bože, zašto?
Zar zato jer smo se branili, čuvali svoju kuću, dvorište, željeli svoj državu, bolje sutra, bolju budućnost svojoj djeci? A imala sam ih tada dvoje; kćer 11 godina i sina 8 godina. Bože, koliko su mi nedostajali! Kao da sam gledala tada njihove plave glavice i čula ono:
– Mama, mama, vidi mama, slušaj!
Plakla bih, vrištala, al’ ne mogu, ne dam suzi u oko! Boli me.
Da pišem o tome kako sam željela postati ptica i odletjeti do njih, vidjeti ih makar na tren…
Nisam znala ni gdje su, ni jesu li živi!
Trebala bih pisati i o tome kako sam postala vojnik. Djecu sam ostavila kod roditelja na selu i u rat otišla srcem, željela sam pomoći, dati sve od sebe. A znala sam da mogu, 32 su mi godine bile.
Oko mene obućarci, gumarci, trgovci, pekari, profesori… i njihovi učenici, još djeca.
Trebala sam biti sanitet jer sam kod dr. Njavre išla na obuku. No, malo nas je pa sam bila, kako kažu „Katica za sve“. Od straže, do čišćenja terena, majka, sestra, prijateljica i u uvijek tu, sve dok nisam bila ranjena. Prebacili su me iz Vukovara u „Borovo Commerce“, ta sam se nakon nekoliko dana priključila gardistima u Borovu Naselju. U Vukovar se više nije moglo. Pa ne mogu ja biti u podrumu, dok dečki napolju ginu!
PRIZNAJ! – viče spodoba. Ma priznajem!
Bilo je dana kada sam imala i po deset ranjenika. Rupe u glavi, stomaku, bez nogu… a ja od jednog do drugog granate padaju. 10, 20, 100, 1000 komada… ne brojim više. Kuće se ruše, zemlja se trese, tenkovi, avioni, a oko mene ljudi krvave. Gladni smo, žedni, neispavani…
Živimo od čipsa i tu i tamo koje konzerve, a ja to jedem krvavim rukama. To je krv mojih prijatelja, a ja ni vode nemam da ih operem. A ovaj bi tu da nešto priznam…
Dani prolaze. Spodobe se mijenjaju, ali svi hoće da nešto priznam. Evo, priznajem!
Danima nisam jela, spavala, okupala se… Ma, što okupala! Ni ruke oprala. Priznajem – za prijateljima nisam niti zaplakala, nisam imala vremena, toliko su brzo ginuli da nisam stigla plakati. Negdje u kutu mozga, ostalo mi je sjećanje na neki drugi život. Na život u kojem ljudi normalno žive, šetaju, pričaju, smiju se, vole, vesele životu – sjećanje na civilizaciju. A u Vukovaru se djeca rađala u podrumima, tu su pravila prve korake, rekla prvo: – Mama! Neki su se u podrumima prvi put zaljubili, onom nevinom, iskrenom dječjom ljubavi.
PRIZNAJ! Ma, idi k vragu! Priznajem sve što hoćeš!
Boli me što je netko iz čista mira jednoga dana izbrisao mojoj djeci djetinjstvo, uzeo im ulicu, školu, dvorište, dom, prijatelje. Ukrao im povijest. Priznajem – očajnički sam s dečkima branila grad i sve te civile. Znala sam da negdje, isto tako, neki gardist svojim životom brani i čuva moje roditelje i moju djecu. No, ne možeš puškom na tenk. Oguglali na sve, više ništa ni ne osjećamo, samo se krećemo. Oni pucaju, mi padamo. To više i nije važno. Grada ionako više nema, nema kuća, ulica, parkova… Samo šut, cigle, grede, srušeno drveće… Sve je srušeno, još se samo mi krećemo kao zombiji – živi mrtvaci. Kad netko pogine, samo se okreneš, pogledaš. No dobro, ovaj puti nisi ti. Ali, tko zna kad padne sljedeća? Ma koga briga, samo da civili prežive?! Bože, gdje si? Nisam htjela u proboj jer nisam mogla ostaviti te ljude. Bake su mi čuvale hranu, a djeca bombone, voljeli me, vjerovali mi. Kako da ih ostavim?
Možda bih trebala pisati o tome kako sam se osjećala? Kao list na vjetru. Sudbina me udarala i bacala, kao da mi je život barka pa me bure i oluje dižu i spuštaju, bacaju na sve strane po pučini, a ja u toj buri uspijevam tek toliko da ne potonem. Jer, kad te sudbina uzme u svoje ruke, sve nekako krene protiv tebe. Boriš se, hoćeš si pomoći, promijeniti vjetar, promijeniti život, ali ne možeš. Nemaš snage za to. Uvijek samo bespoštedna borba za opstanak. Ne vrijede ti ni suze, ni hvatanje za slamku jer sudbina kao neka crna ruka, crna provalija, duboka, vuče te prema sebi. Osjetiš da toneš, propadaš, a onda naiđe neki val i malo te podigne i pomisliš da bit će sve dobro.
No, neke sile koje te okružuju, služe se tobom, uzimaju te i bacaju kao neku staru, istrošenu krpu. Bace te u zapećak do sljedeće upotrebe, da bi s tobom mogli zakrpati neke svoje rupe, neke ideale. I dok se sudbina tako igra s tobom, život ti prolazi, nisi svjestan ni kad, ni kako. Samo jednom kad se okreneš za sobom vidiš svoju prošlost, crnu, pogurenu poput neke starice. Sve je tako maglovito, bezbojno, neizvjesno, ne znaš čemu da se nadaš! A onda sjetiš da u životu postoji i nada.
Da, nada, to je jedino što mi je preostalo, nju mi nitko nije mogao uzeti. Pa na nadu se ni porez ne plaća! Nadala sam se i preživjela. I evo me, tu sam!
Kažu ljudi, što te ne ubije, to te ojača!
A danas, sada kada se okrenem okolo i pogledam, sretna sam. Imamo svoju državu, nije bilo uzalud!
U nju je utkana sva krv naših predaka i mojih prijatelja. Natopljena krvlju, suzama i znojem. Kakva takva, naša je. Pa bih sad moga pisati i kako se ponekad osjećam – lagano, bezbrižno. Mislim, moga bi poletjeti poput galeba, letjeti nad morem velikim, beskrajnim, dok sunce sja – izvor života.
Ponekad još osjećam nemoć, onu nemoć koju ptica osjeća kad joj slome krila, a ona bi htjela letjeti. Kao istrošeni papir po kome se već svi nešto napisali pa ga na kraju bacili u smeće i on sad polako leprša na vjetru, sam i bespomoćan.
Mogla bih pisati o ljubavi, pravoj i iskrenoj ljubavi koju majka osjeća za svoju djecu. Nježne ljubavi u kojoj se srce topi. Pisala bih o cvijeću na poljani, o leptirima, o žitu koje se talasa na vjetru. Ili bih mogla pisati o prijateljstvu. Onom, u kojem za prijatelja daješ sve, nesebično mu pružaš ruke onda kada mu je najpotrebnija. Daješ mu snagu i izdržljivost, daješ mu podršku, vjeruješ mu. E, to ni za što ne bih mijenjala. O hrabrim našim curama i hrabrim našim dečkima.
Ne, nije mi žao što sam to sve prošla! Ne, dapače. Ponosna sam, sretna što sam i sama bila dio stvaranja nove hrvatske povijesti. Od Domovinskog rata na ovamo, svaki mi je dan kao bonus. Svatko od nas ima neku misiju na ovom svijetu, u svom životu, a ja svoju očito nisam završila. Spremna sam, ma što da me čeka. Mogla bih još puno pisati, samo kada bih znala sve svoje osjećaje prenijeti na papir. O svemu bih rado pisala…
Mira Vrdoljak
Zahvaljujemo gospođi Miri Vrdoljak i Udruzi braniteljica Vukovarsko-srijemske županije na poslanoj i ustupljenoj priči iz Vukovara!
Tomislavcity
