U petak 27. kolovoza 2021. u Los Angelesu preminuo je Josip Kovač rodom iz Vinice. Njegov duh je napustio ovaj svijet i vjerujemo da se našao u krilu Očevu, u njegovu Nebu za kojim je čeznuo kročeći hrabro, muževno i smjelo kroz ovaj zemaljski život. Njegova vjera je bila čvrsta, stamena, kamena. U toj vjeri on se micao, kretao, radio, stvarao uvjete za sebe i svoju obitelj, te za dobro svoga hrvatskoga naroda.

Josip Kovač je rođen 2. siječnja 1940. u Vinici, gdje je i kršten, ispovjeđen i pričešćen, te krizman. Tu je završio osnovno školovanje prema ondašnjem školskom sustavu, a potom je kao mladić otputovao sa svojim vršnjacima i odraslim radnicima u Crnu Goru na rad. Radio je u Nikšiću i drugdje. Za vrijeme dvaju hodočašća (14.-17. X. 2015. i 26. IX. – 1. X. 2016.) sa suprugom Zorom i prijateljima u Boku Kotorsku – Zaljev svetaca, kao i u ostala mjesta i gradove Crne Gore od Budve do Ulcinja, Podgorice, Skadarskog jezera, Nikšića… obnovio je uspomene na te svoje mladenačke dane rada i borbe za životne vrijednosti. Napose se prisjetio svoga odlaska iz Nikšića u Zagreb, te svoga bijega iz tadašnje ateističke i komunističke Jugoslavije u Italiju preko granice u Sloveniji. Pripovijedao je o tome bijegu suputnicima i hodočasnicima za vrijeme toga vozočašća, ali i putovanja autobusom na hodočašće u Rim (11.-18. 2010.) prilikom prelaska slovenske granice kada se spomenuo pobožne i dobre žene Slovenke koja mu je pokazala pravi put u Italiju. U ovim hodočasničkim zgodama, kao i u drugim, zahvaljivao je Bogu za sva razdoblja svoga života i djelovanja, a napose za ovu zgodu kada je krenuo u posve neobičnu životnu avanturu u svojoj mladosti.

Josip Kovač u Korintu - Grčka 2014. godine
Josip Kovač u Korintu – Grčka 2014. godine

Iz Italije otputovao je u Australiju, gdje je otpočeo svoj rad u jednome duhaništu. Svakoga dana molio se Bogu da se što prije oženi s vjernicom i Hrvaticom. Bog mu je uslišio molitvenu nakanu i poslao mu je upravo takvu osobu, i to Zoru Grbavac iz Graba kod Ljubuškog. Ona je stigla iz Nove Topole, gdje je živjela 11 godina s bratom Antom i strinom Lidijom. Tada je imala 20 godina, a inače rođena je 27. veljače 1946. skupa sa svojom sestricom blizankom Janjom koja je domalo preminula. Inače njih je bilo 7 braće i 3 sestre, od kojih je, eto, jedna napustila ovaj svijet prije nego je u nj zakoračila.

Budući da je Josip sve svoje nakane stavio pred Boga, Bog mu je to i uslišio, te su se kroz tri dana od Zorina dolaska trojici braće u Australiju upoznali, zavoljeli i vjenčali. To upoznavanje dogodilo se u kući starijega brata Ivana Slobodana, i to posredstvom Josipova prijatelja Ivana Medića i Blage Loboja, koji je poznavao tu braću Grbavac, a pogotovo Ivanovu suprugu Ljubicu s kojom je bio u srodstvu. Kuća se nalazila u malom mjestu zvanom Unandera pokraj Wollongonga. Vjenčanje između Josipa i Zore zbilo se u crkvi u tome gradu Wollongongu 11. lipnja 1966. Otada pa do svoje smrti uvijek je u bilo kojoj prigodi razgovora najprije izgovorio ime svoje žene, a onda svoje ime već prema onome o čemu se razgovaralo. Tako, primjerice, kad god su se prikupljali prilozi za neku pomoć ili neki posao, on bi najprije rekao ime svoje žene, a onda svoje ime, jer je on smatrao da su skupa zaradili novce i zajedno ih troše, te dijele u razne svrhe, a tu su svakako i dobrotvorne i karitativne potrebe. Time je očitovao i javno priznanje svoje ljubavi i naklonosti prema svojoj ženi. I Zora je njega neizmjerno voljela, a onda i cijenila, poštivala bez obzira na razvoj raznih i teških životnih okolnosti kroz koje je Josip kao veliki rodoljub prolazio.

Evo kako je upoznavanje i vjenčanje opisao Zorin brat Ivan Slobodan: “Dok sam radio noćnu smjenu, u moju kuću se navratio rođak moje supruge Blago Loboja i dva nepoznata momka koji su se predstavili, jedan se zvao Ivan Medić, a drugi se zvao Josip Kovač. I gle čuda! Tek trećega dana otkad je moja sestra Zora došla k nama braći u posjet, jedan od onih momaka, zvani Josip Kovač, navratio se sutradan u moju kuću dok sam radio posao u svojoj smjeni. S obzirom da je bio noć prije s rođakom moje supruge Ljubice, ona mu dopusti ući u kuću jer ju je već večer prije upoznao. Moja supruga Ljubica otišla je popiti kavu kod susjede ostavljajući Zoru samu s neznancem kojeg nitko ne zna od naše uže obitelji osim što ga poznaje rođak moje supruge Blago Loboja. Nitko ne zna o čemu su oni razgovarali i kako su se dogovorili o ženidbi, a jedno drugome ne znaju ni pravo ime. I dan danas kad o tome mislim, ne dolazim do spoznaje kako se to moglo takvom brzinom dogoditi.“

Bračni par Josip i Zora nastanili su se u kući na prostoru svoga duhaništa, gdje su svakodnevno radili. Tu su rodili dvoje djece, dva sina: Branimira i Krešimira. Kako su djeca rasla i otpočela hodati po duhaništu uokrušce kuće, uvukao se strah u Zoru i Josipa da bi djecu mogle napasti zmije koje su se pojavile. Stoga su to prodali drugim vlasnicima, a oni su se uputili u Canberru. Josip je kupio novu kuću, tek sagrađenu u blizini Zorina brata Ivana Slobodana. Potom su se svakodnevno viđali, a tri kćeri Ivanove i Ljubičine družile su se s rođacima Branimirom i Krešimirom igrajući se s njima svakoga dana. Tu su živjeli sedam godina. Josip je radio teške poslove, a Zora se dobro skrbila za obitelj. Sagradili su još nekoliko kuća, koje su iznajmili. Imali su dva auta, mašine, alate, lijepi namještaj i svega drugoga za normalan život, na čemu su Bogu zahvalni. Canberra je velika hrvatska kolonija, a gdje god ima više Hrvata i svima je na srcu Domovina i njezine potrebe.

“Josip bi uvijek nešto radio,“ piše Ivan Slobodan u svojoj knjizi Život na tri kontinenta…, “a ja sam mu pomagao nakon svoga radnog vremena. Tako smo se dobro upoznali. Nakon toliko godina sada iz dana u dan smo se sve više voljeli i poštovali. Velikom uspjehu toga poštovanja pridonijelo je naše političko razumijevanje, jer ni Josip ni ja nismo gledali uspjeh pojedinih hrvatskih stranaka nego smo gledali državotvornost države Hrvatske… U međuvremenu Josip je počeo raditi s našim bratom Grgom u građevini što im je vrlo dobro išlo. Teško su radili ali su i dobro zarađivali. Nakon svojih poslova radili su za drugoga, gradili su nekoliko kuća za sebe, svaki svoje. Grgo je gradio oveće kuće, te išao iz veće u veću dok bi posljednju prodavao drugome. Josip je gradio omanje kuće koje je zadržavao, te iznajmljivao tako da je uskoro imao već tri iznajmljene kuće i jednu u kojoj je s obitelji živio. Policija mu je znala dolaziti u kasne noćne sate ili u rane sitne sate kad obitelj najslađe spava i odmara se. Uvjeravali su šefa u njegovu zabludu govoreći mu da su to ljudi (Hrvati) pošteni, dobronamjerni, slobodoljubivi, dobri radnici, naši su državljani…“

Zbog čestih optužbi i policijskih pritisaka, Josip zaključi, te otputuje s obitelji za Božić 1973. god. u posjet bratu Nikoli u Njemačku. U podsvijesti je imao nakanu i ostati tu, ali nije mogao riješiti sve probleme s dokumentima, jer je prebjegao iz Jugoslavije bez svih isprava. Istovremeno pozvao je oca, majku i sestru da i njih vidi. Tu se sastao i s ostalom braćom i drugom rodbinom. U Njemačkoj su ostali cijelu zimu. Ponovno se vratio u Australiju prije kraja 1974. god., a u 1975. god. rasprodao je sve u Australiji i sa suprugom došao u Njemačku, dok je Zora odatle otputovala s djecom u Los Angeles k braći. Josip je to ovako opisao:

“Na kraju mi je to dosadilo, te 1975. god. bez odobrenja svoje supruge sve, što se kaže preko noći, prodam: četiri kuće, oba auta, mašine, alat, namještaj, potom s obitelji dolazim u Njemačku. Ja iz Europe ne idem natrag. Zora kroz plač me posluša, te idemo u Frankfurt na uzletište. Na rastanku u Frankfurtu više je palo suza negoli kiše pri našem rastanku od Zore i naše djece koji su se držali meni oko vrata kao dvije pijavice plačući i govoreći: Mi nećemo od našega tate. Na tu pomisao i danas mi se srce trga. Zamisli kako je onda bilo srcu moje Zore. Nakon rastanka nisam uspio nigdje ostati u Europi zbog 1972. god. i Bugojanske akcije jer su sve zemlje svijeta čuvale Jugoslaviju od raspada tako u ona doba nijedan australski državljanin nije mogao dobiti boravak u Europi. Prisiljen sam bio da odem u Španjolsku, te ni tu nisam mogao ostati, pa otišao sam u Južnu Ameriku… Utrošio sam pet godina da ponovo mogu vidjet svoju obitelj i s njima biti.“

Zora se nastanila kod brata Grge koji je također napustio Australiju i doselio se u Los Angeles. Nakon pet godina stigao je i Josip u Los Angeles, gdje je otpočeo novi oblik života sa svojom obitelji, koja se povećala rođenjem trećega sina Zvonimira.

Josip i Zora stigli su u svoju Domovinu u novoj demokraciji. Obišli su sve svoje i pohodili ih, a onda su obnovili svoju kuću u Vinici, a Zorina braća to su isto učinila u Grabu. Svake godine dolazili su u proljeće, a vraćali se u Los Angeles u jesen. U Vinici sam bio župnik od početka prosinca 2007. do rujna 2012. Njih sam najbolje upoznao na nekoliko hodočašća: Rim, Jeruzalem, Carigrad, Atena, Boka Kotorska… I tako su oni dolazili i odlazili sve do 2019. god. kada je Josipa pohodila bolest.

Godine 2015. izišla je iz tiska knjiga što ju je priredio Josip sa suradnicima, napose s glavnim autorom i pokretačem Ivanom Slobodanom Grbavcem, s vrlo zanimljivim sadržajem i naslovom: Život na tri kontinenta sa srcem zavičaja, Monografija o sedmorici braće i dvjema sestrama Grbavac iz Graba. U toj pozamašnoj knjizi opisana je Josipova borba za “krst časni i slobodu zlatnu”, zatim cijela obitelj Josipove supruge Zore, kao i cjelokupan njezin život s mužem Josipom, odnosno njihov zajednički životni hod i borba za narodnosne i vjerske ideale i vrijednosti. Može se reći da je prikazana izvrsna slika te obitelji na tri kontinenta: Europa, Australija i Amerika (SAD). Ova monografija ističe i veličinu Zorine braće i sestre, koji su izvrsno djelovali u tim dalekim krajevima za dobrobit svoje matične Domovine, što čine i dan danas skupa sa svim svojim potomcima, čiji je broj povelik (u svemu do sada preko 134). Ta je knjiga svojevrsna čestitka ovim zlatosvečarima, kao i svima koji će slaviti svoje bračne i obiteljske jubileje, a mlađim potomcima smjerokaz kako će ostvariti svoj život po uzoru na svoje časne pretke. I Josipovoj obitelji knjiga je zrcalo u kojem će se pokatkad ogledati i sjećati dragih likova: baka, djedova, oca Josipa i drugih dragih likova.

Josip i Zora slavili su 50. obljetnicu braka 11. lipnja 2016. u krugu svoje uže obitelji. Slavlje je bilo najprije u Los Angelesu, a potom u hotelu Aire (Zrak) u Las Vegasu, i to od subote do ponedjeljka, odnosno od spomendana apostola sv. Barnabe 11. lipnja do sv. Ante 13. lipnja. Za Josipa, a i za Zoru, vjenčanje je bilo u Mraku, tj. u tuđini, daleko od svakoga svoga, daleko od voljene domaje Hrvatske, daleko od Vinice, daleko od Graba, daleko od dragih crkava, daleko od voljenoga jezika hrvatskoga i pjesme narodne. No, u zrakoplovu koji juri zrakom, od svoje kuće do hotela Aire u Las Vegasu oni su otpočeli svoje zlatno slavlje i nastavili svoj zlatni život iz ljubavi jedno prema drugome i prema svojim sinovima, nevjestama i unučadi, kao i svoj svojoj rodbini. I sve to u svetoj i svijetloj slobodi, o kojoj lijepo pjeva u svome djelu Dubravka naš hrvatski barokni pjesnik i pisac, te epik, lirik i dramatik iz Dubrovnika Ivan Gundulić (1589.- 1638.): “O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d’o, uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave, sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti.“ Ove je stihove vrlo često ponavljao naš dragi Josip.

Bio je veliki i umni čovjek, okrenut Bogu i čovjeku, nošen istinskom ljubavlju, istinom i pravdom. Svoje vrline očitovao je u svakoj životnoj situaciji prema svima s kojima se susretao. Bio je ljubitelj svoga rodnog mjesta kao i svega što je pripadalo i što pripada Hrvatima. Svoje uspomene i svoja zapamćenja opisao je dobrano u gore spomenutoj knjizi, ali pisao je i u danima i godinama borbe sa svojom bolešću, što je čin hrabrosti jer bio je svjestan kako ga svako sjećanje vraća u sve ono proživljeno vrijeme, kako na one teške trenutke, tako i na one ugodne. Ugodni trenutci stvaraju duševni raj, a oni teški vraćaju proživljene nevolje.

U razgovorima sa svojim sugovornicima uvijek je očitovao snažno rodoljublje, kao i sve ostale vrednote povezane s našim brojem malim a duhom velikim hrvatskim narodom, te ponad svega isticao je svoju vjeru u Boga, tvorca svega što postoji i što jest. Neka mu Bog bude nagrada za sve dobro što ga je činio.

Don Ilija Drmić/Tomislavcity