Velika je subota, blagdansko ozračje i užurbane pripreme. U pećnici posvetalica a u zdjeli sastojci za kolače, na radiju Ćipa i Mara čitaju Uskrsne čestitke, blagdanska idila iz slikovnice. I onda u po’ rečenice ni Ćipe, ni Mare, ni struje, ni posvetalice, ni atmosfere. I tako nam je godinama već, ne znam točno koliko godina, ali valjda od kad smo prestali ratovat’ i počeli primjećivati luksuz kao što je struja.

Piše: Anđa Ćosić/Tomislavcity

Ljeti nemamo struje po pola dana barem dva dana u tjednu. Ništa ne možeš planirat’, nit’ možeš završit’ što si započeo. Ali znaju naši vlastodršci zašto je to dobro, te kolektivne meditativne pauze možemo iskoristit’ da smislimo kako ćemo bit’ još veće Hrvatine, jer to je najpopularnije zanimanje u našem kraju, i najisplativije. Mislim, mogu oni koji nisu drski bezbožnici k’o ja, kad mi u pola pečenja kruha nestane struje ja samo psujem, za mene nema nade.

I tako sinoć, kad je bilo struje, otvorim ja Tomislavcity, kad tamo velika slika Bože Drmića koji nešto jako mudro odgovara Vinku Vukadinu. I nikako mi ne bi jasno šta je čovjeku i zašto je odlučio da se s mjesec dana zakašnjenja i on zavalja u POMAKnutoj HDZovoj kaljuži. Mjesec je dana prošlo od te potpuno nepotrebne i krajnje umjetne rasprave, tog busanja u profitabilna prsa ‘rvacka, od kojeg nas čitatelje taman polako prolazi osjećaj gađenja, kad evo novog kandidata koji će kao nadmudrit’ onoga koji je tu besmislenu raspravu prvi započeo. O zemljo otvori se! Pa ima li kraja toj perverziji od šupljih priča? Ima li mjere toj egomaniji i samodopadnosti?

Božo Drmić još uz to fantazira o dubokoj državi. Nisam ni znala da mi je pola rodbine duboka država. Ja mislila to neki obični bauštelci, poljoprivrednici i kućanice zabavljene turskim serijama. Kad oni se uvalili u duboku državu. Svašta će čovika snać’ pod stare dane.

I tako Drmić, sav važan, s visoka, prijetećim tonom najavljuje da će HDZ pobijediti na izborima 2022., jer oni su kao neka „prva liga“. O jadna li mi majka! Pa Bože Drmiću, je li moguće da ste toliko uljuljkani u moć i privilegije da ne znate da mi HDZ biramo zato što nemamo izbora, zato što nas je međunarodna zajednica zaključala u klopku izbornog zakona i nakaradnih izbora kad se moramo skupiti na hrpu, umjesto da biramo. Nije to nešto čime se trebate hvalit’, to je naša muka i naša kalvarija koju prolazimo kao narod nemoćan i nesposoban da se izbori za bolje, s HDZ-om na čelu. Bez obzira tko pobijedi 2022. ili 2024. mi smo kao narod već izgubili skoro sve što se izgubiti moglo, a ovih dana upravo gubimo i zadnje mrvice dostojanstva ulizujući se vlastitim krvnicima.

Šokantna mi je činjenica da HDZ, ili bilo koja druga stranka, uopće razmišlja o izlasku na izbore ako se ne promijeni izborni zakon. Šta ćete na izborima, šta će itko od nas na izborima? Je li vama jasno da stranci neće shvatiti situaciju ozbiljno sve dotle dok se izbori održavaju. Ja sam se nadala da netko razmišlja kako organizirati ljude, kako nas motivirati da na dan izbora pokažemo da više ne pristajemo na ucjene, da više nećemo sudjelovati u farsi koja nas je koštala naše djece i izgubljene budućnosti. Ja sam se nadala da je u HDZ-u sazrela svijest da više nema smisla sjediti na stolicama u koje vas mi biramo pod prisilom međunarodnih moćnika. Ti prisilni izbori su nas uništili kao zajednicu, i u moralnom i u ekonomskom smislu. A vi se jadnici iz prve lige još time i hvalite.

Poštovani političari, vijećnici, savjetnici, šaptači i profesionalne Hrvatine, kad se sljedeći put odlučite javno prepucavati o tome tko je veći domoljub, tko je pametniji i tko je više uradio, molim vas sjetite se da mi, u srcu Europe, u 21. stoljeću, već godinama struju imamo otprilike na isti način kako je imaju u Afganistanu. Dotle smo dobacili.

Kad se sljedeći put budete htjeli javno nadmetati svojim uspjesima, molim vas prođite kroz naš grad i pobrojite prašnjave zapuštene prozore onoga što su nekad bili izlozi na poslovnim prostorima.

Kad se sljedeći put, preko naših živaca, budete nadjačavali tko je pametniji i tko je više uradio, imajte u vidu da je ove godine u prvi razred osnovne škole u Brišniku upisano troje djece, jedno iz Kovača, dvoje iz Omerovića i okruglo nula djece iz Cebare, onolikog Brišnika i Tomića.

Vi jako volite sočne doskočice i nadmudrice. Kad sljedeći put budete pucali jedni na druge tim šupljim streljivom, sjetite se da su posljedice vaše pameti vrlo vidljive i, nažalost, nepromjenjive i nepopravljive. Te vaše doskočice se odbijaju od prazne izloge ovog grada na umoru.

Nema doskočice koja može zamaglit’ ili uveselit’ naše izumiranje, i fizičko i moralno. Isto se odnosi i na one branitelje koji su rat pretvorili u zanat i stalno zanimanje. Molim vas nemojte se prepucavati o minutama šutnje, to je bilo jezivo čitat’. Sve smo vidjeli, sve smo prošli. Duvnu ne treba ni profesionalno domoljublje, ni šuplje doskočice, ni prevelika pamet. Ono što će spasit’ ovaj grad su zasukani rukavi i skromnost koja proizlazi iz svijesti o vlastitim nemoćima i ograničenjima.