Koliko i kako ćemo percipirati svijet oko sebe ovisi o pažnji. Pažnja je urođena sposobnost usmjeravanja mentalnih aktivnosti na određene podražaje. Ona može biti nesvjesna, kada refleksno reagiramo na podražaje i uvijek se isto ponašamo.
Veoma važna u procesu učenja je svjesna, voljna pažnja kod koje moramo uložiti određeni napor ili koristiti misaone strategije kako bismo ju usmjerili i zadržali. Osjetilima primamo različite podražaje i svjesno biramo podatke koje ćemo pamtiti.
Djeci školske dobi izrazito je važno razvijati strategije usmjeravanja i zadržavanja pažnje na školskim aktivnostima te moći se usmjeriti na podražaje koji su u nekom trenutku bitni (učiteljica objašnjava zadatak, pisanje zadaće) a zanemariti one koji su sporedni ili ometaju rad (npr škripanje stola, žamor u razredu, događaj prije sata itd).
Možemo reći da je pažnja usko vezana uz proces učenja. Što smo više sposobni kontrolirati usmjeravanje i zadržavanje pažnje to je proces učenja uspješniji i brži. Pažnju ćemo obratiti na nešto što nam je poznato, neobično ili zanimljivo. Primjerice, u skupini ljudi koja razgovara bez problema ćemo uočiti kada netko izgovori naše ime. Također, svi ćemo primijetiti ono što spada u područje naših interesa ili nešto za što smo emocionalno vezani, ali isto tako i podražaje koji nisu uobičajeni, nešto što odskače od svakodnevnice.
Podražaje koji izazivaju više pažnje uspješnije pamtimo. To je ključ uspješnog učenja čiji rezultati ostaju duže vremena zapamćeni. Stil učenja pri kojemu se sadržaj ponavlja dok se ne memorira zbog toga se smatra najmanje uspješnim, informacije će naposlijetku možda biti upamćene, ali će izostati njihova pohrana u dugoročno pamćenje i jednostavno ih nećemo biti u stanju prizvati u sjećanje nakon nekog vremena. Nisu emocionalno niti interesno obojane i naš mozak ih ne smatra dovoljno važnima za dugoročnu pohranu.
Učenike treba poticati na elaboracijsko učenje pri kojemu podatci koji se uče nisu izolirani nego se nadovezuju na već postojeće znanje i poznate informacije.
Danas je postalo gotovo popularno djeci prišivati etikete poremećaja pažnje zbog školskog neuspjeha. Međutim, možda se jednostavno ne uklapaju u okvir koji im obrazovni sustav i društveno okruženje nameću.
Poznato je da postoje tri različita stila učenja ovisno o tome je li dijete:
- vizualni tip (lakše razumije i pamti grafički prikazane podatke, lakše uči zapisano gradivo, prvo promatra slike u udžbeniku, voli se likovno izražavati,… )
- kinestetski tip (voli raditi različitim alatima, slagati kocke, igrati se loptom, trčati, dodirivati predmete)
- auditivni tip (voli slušati druge dok govore, traži da mu se prepriča ono što treba upamtiti, pozorno sluša druge dok čitaju, lako pamti podatke koje čuje…).
Današnji tradicionalni obrazovni sustav najskloniji je učenicima s auditivnim stilom učenja koji jednom dijelu učenika ne odgovara. Ponekad mala prilagodba u načinu učenja i pisanja zadaće može značiti veliko promjenu.
Kako djetetu pomoći učiti?
- Važno je osigurati uvjete u kojima je lakše usmjeriti pažnju i učinkovito učiti.
- Dobro je da dijete ima miran kutak za učenje i da je to stalno mjesto za rad.
- Radni prostor bi trebao biti dovoljno osvijetljen, prostorija prozračna a oko djeteta što manje podražaja koji ometaju učenje.
- Na radnom stolu ne treba biti ništa više osim potrebnog pribora.
- Poželjno je da postoji redovito vrijeme za učenje kako bi ono ušlo u naviku.
- Dobro je zadatke ili gradivo podijeliti na manje cjeline.
- Zadatak ili tekst se prvo čita na glas te se nakon toga prepričava.
- Odgovara se na pitanja iz zadatka ili udžbenika, a dijete se može poticati da samo postavlja pitanja o tekstu koja mu se čine važna te da na njih odgovara. Dijete može iz svake manje cjeline izdvojiti ono najvažnije i to istaknuti ili zapisati.
- Različite mnemotehnike mogu biti dobra pomoć u pamćenju gradiva.
- Ne kaže se uzalud da je organizacija pola posla. Treba unaprijed isplanirati vrijeme za rad, odmor i igru. Odlučiti što se kada uči i kada je vrijeme za odmor. Na ovaj način dijete se lakše koncentrira na rad i više je motivirano jer mu je poznata struktura aktivnosti.
- Fizička aktivnost je dobar pokretač centara u mozgu koji potiču lakše usmjeravanje na mentalni rad i uspješnije učenje. Stoga ono može biti dobra priprema za učenje, ali i odmor nakon učenja.
Sve više istraživanja ukazuje na povezanost korištenja ekrana i poteškoća s pažnjom kod djece. Prenaglašeni i neprirodni podražaji putem ekrana uz minimalnu aktivnost živčanog sustava čine ga nespremnim na proces učenja u stvarnoj okolini, za razliku od fizičke aktivnosti i boravka u prirodi koji utječući na naša osjetila potiču živčani sustav na aktivnost i omogućuju fokusiranje na mentalni rad.
Iza uspješnog rada trebala bi uslijediti nagrada. Ona ne mora nužno biti opipljiva, nekad je pohvala za trud najveća nagrada. Važno je djetetu dočarati koliko je njegov trud i zalaganje važno i isplativo. Najbolja motivacija je intrinzična, ona koja dolazi iznutra, kada dijete samo sebe motivira za rad i kada mu je uspjeh najveća nagrada. No, do takve svijesti dolazi vremenom i sazrijevanjem, shvaćanjem da priznanje za trud ne mora doći trenutno, nego kao dugoročna dobit.
Za uspješno usmjeravanje pažnje i učenje važno je kod djeteta razvijati samoregulaciju. To znači da dijete treba biti svjesno vlastite uloge u procesu učenja. Ako uoči korist od uloženog truda i ako shvati kako može kontrolirati vlastiti uspjeh u učenju vježbanjem pažnje i usvajanjem strategija uspješnog učenja biti će mnogo uspješnije. Na ovaj način stječe osjećaj moći i kontrole nad procesom učenja ali i odgovornost za rezultat rada.
mag.paed. Božana Delać/Tomislavcity
