Bila je najbogatija u svom kraju, a uz to i jedinica.
Iz najuglednije obitelji župe.
Imaše tek jednu manu.
Škola joj nikako nije išla od ruke.
I ma kako se prijateljica iz razreda, susjeda i odlična učenica, trudila da joj pomogne, nije išlo.
Na njenu sreću (ili na žalost), učitelji bijahu previše popustljivi i uviđavni spram njenog statusa.
U srednjoj školi, situacija se dramatično pogoršala.
Otresita, ohola i bahata, kakva je bila, brzo je stekla mnoštvo neprijatelja.
Samo je prijateljica iz djetinjstva ostala uz nju i dalje se trudeći pomoći kao rođenoj sestri.
Umišljena maza toga nije ni primjećivala.
Uzimala je to zdravo za gotovo.
Kao dužnost podanika ili roba.
Štoviše, koristila bi svaku priliku da joj se naruga, uvrijedi, ponizi…jer, za razliku od nje, bijaše ona iz prilično siromašne, “neugledne” obitelji, koju nitko nije respektirao, hvalio, ni uzdizao.
Niti ju je itko zapažao unatoč svih vrlina.
Nekom zgodom, zateknu se u istom automobilu koji je skliznuo sa ceste.
Obje na rubu života, ležahu u bolnici u komatoznom stanju.
Očajni roditelji su vapili u nebo.
Sve vrijeme kada ne bi bdjeli uz svoju jedinicu, ispunjeni mučnom strepnjom, provodili su u molitvi i postu, zavjetujući se i plaćajući mise.
Zastrte od očiju svijeta, njih dvije su, pak, plovile kroz mračni tunel na čijem se rubu naziralo svjetlo u kojem su, kad su stigle, prepoznale Božjeg anđela.
Istog trenutka cijeli im se život odmotao pred očima.
Anđeo tada dade znak jednoj od njih da uđe kroz svjetlosna vrata koja se otvoriše.
Druga, zbunjena, ostade čekajući.
I bi joj rečeno:
“Još nije tvoje vrijeme. Mnogo toga još treba naučiti o ljubavi.”
Anđela nestade, a ona se probudi u bolničkom krevetu pored kojeg su očajni roditelji usrdno molili.
I dok su frenetično zahvaljivali Bogu na uslišanoj molitvi, jedva čujno upita za prijateljicu, sluteći najgore.
Rekoše joj da je maločas umrla.
Problijedila je i gorko zaplakala.
Ridala je nad njom, nad sobom, nad žalosno protraćenim vremenom koje je već postalo prošlost.
Zanavijek.
Nije znala je li ono bio san ili stvarni susret, samo je znala da više nije ista osoba, niti će ikada biti.
Oholost i bahatost netragom su nestali.
Kad se oporavila, marljivo je učila.
Naročito se učila poniznosti, suosjećanju i prostodušnosti; osobinama koje su najvećma krasile njenu prijateljicu.
I svaku je večer sanjala da ulazi kroz ona svjetlosna vrata iza kojih je ona nestala u svjetlosti.

Nada Beljan/Tomislavcity