U nekom selu, gdje se tradicionalno njeguje zajednička molitva nakon zvona “Zdravomarije” i te se korizmene večeri, na kraju pjevalo tkz-i “Gospin plač”.
Dugačku, izrazito potresnu poemu o Isusovoj muci kojom se potiče na suosjećanje spram Gospe u cilju rasplamsavanja vjerskog žara.
Među ukućanima bijahu dijeca koja su nastojala biti što je moguće tiša.
U to vrijeme, naime, nije se djeci mnogo popuštalo, te i sama bijahu, hoćeš, nećeš, mirna i pobožna, domalo kao i odrasli.
Čim je molitva završila, odvedoše djecu na spavanje.
Malenoj, međutim, nije bilo do sna.
U loše osvjetljenoj prostoriji, slabašni plamen petrolejke sakrio je od ukućana okice u kojima blistahu suze.
U svakom slučaju, bez vlastitog pristanka, odvedošu ju u hladnu sobu gdje ju čekaše studen i mrak kojeg se silno bojala.
No, ovaj put, nije ga ni primjetila.
Djetinje srce bijaše suviše potreseno onim što je netom čulo i ako je suditi po grčevitu plaču, kom se prepustila u tom mraku, razumjelo dovoljno da se do vrha ispuni tugom.
Jecaše ona toliko glasno da su ukućani čuli unatoč uobičajeno glasnog razgovora.
U strahu da se nije nešto dogodilo, gotovo svi se sjuriše do susjedne sobe s petrolejkom u ruci.
Zasu je rafalna paljba unakrsnih, “Reci, što je?”, pitanja.
Boreći se s valovima jecaja koji su potapali svaki pokušaj govora, jedva nekako protisnu:
“Oni…oni su…ubili Isusaaa…”
Posljednji vokali stopiše se s jecajem, a ukućanima pade kamen sa srca.
Ne bi se baš zaklela, no negdje kroz maglene daljine, učini joj se kao da se začuo i podrugljiv smijeh.
Od pukoga olakšanja, možda…
Ne sjeća se utješnih riječi, zagrljaja, dlana na uplakanim obrazima…
Ne sjeća se, eto.
A, bol bješe stvarna.
Toliko da boli i sjećanje na nju.
Odavno nije dijete, no, još ponekad na vrelom čelu, osjeti onu blagnu ruku koju je te noći usnula (ili joj se tako pričinilo) i začuje onaj isti, majčinski topli, umirujući glas: “Ne plači dijete…gle Isus je tu…kraj tebe. Živ!”
Prisjeti se toga uvijek kad ju život zaboli.
I bude joj lakše.

Nada Beljan/Tomislavcity