Božićno je vrijeme.
Treperenje lampica, kuglica, zvjezdica…
Trgovima se šire opojni mirisi pečenih kobasica, uštipaka, kuhanog vina…
U šarenoj kućici djecu dariva hohotavi Djed Božićnjak.
Uz obližnju crkvu “žive jaslice”.
Masa ljudi gužvaju se oko prekrcanih štandova.
Na mahove vjetar nanosi izmješane mirise ribe, kiselog zelja, cimeta, toplog kruha…
Na mokrim stepenicama koja vode do štandova, skutrila se žena na komadu zgužvanog kartona.
U kutiji ispred nje, par kovanica.
S vremena na vrijeme, bez riječi pruži promrzli dlan.
Rijetko se itko obazre.
Zima je oštrija nego inače, a ona sve lošijeg zdravlja, pa, s ono malo skupljene milostinje, odlazi sve ranije.
U obližnjem dućanu kupi što se može za skromni objed.
Sve što ima trošni je kućerk na periferiji grada, daleko od turističkih pogleda.
Dobar komad puta prohoda.
Negdje na tom putu, gotovo se spotaknu o neko mače koje joj se sapletaše o noge tugaljivo mijaučući.
“A, i ti li si gladna, malena moja. E, baš si se namjerila od koga ćeš prositi!”, reče s uzdahom.
“Jedva sam ti skupila za ovo malo kruha i mlijeka”
Mačkica ju nastavi slijediti.
Po načinu na koji je mijaukala, gledala i hodala (više posrtala), nije bilo teško zaključiti koliko je gladna.
Sažalivši se na nju, uze je i promrzlim prstima otkinu komadić kruha…onako u hodu.
Sirota mala se skoro zagrcnu od žurbe.
Stigavši u svoj kućerak, prvo se pobrinula za nju.
Grehota je.
Nahranjene i utopljene vatrom starinjske peći na drva, njih dvije, stisnute jedna uz drugu, odmarahu od napornog dana, pa utonuše u svijet snova.
Kad se probudila, već se bio spustio mrak.
Lepršale su krupne snježne pahulje, a mace nije bilo nigdje na vidiku.
Zaogrne se i stade dozivati uokolo:
“Mic, mic…”
Nešto se pokrenulo u obližnjem grmu.
“Kamo si se dala, malena…mic, mic. Hoćeš se smrznuti noćas, ha… ”
Učini joj se kao da čuje tiho mijaukanje, pa požuri u tom smjeru.
“Mic, mic…gdje si krenula po toj zimi, ha? Mic, mic…”
Nije bilo odaziva. Mrak je bivao sve veći, snijeg sve gušći.
Pozva još dvatri puta, pa, raširi ruke u znak da odustaje.
Krenu nazad blatnjavom, već zabjeljelom stazom.
Najednom ugleda neki odbljesak kraj grma, gdje snijeg još ne bijaše dobacio svoje pahulje.
Sagnula se i pod prstima osjetila metal kovanice.
Protrlja ju dlanom i ne gledajući stavi u džep.
Pred svjetlom ju bolje razmotri.
Bilo je to nekakva stara, neupotrebljiva novčanica ili medaljon i ona tugaljivo uzdahnu.
Idući sjutra na isto mjesto, istom potrebom, napipa u džepu kovanicu i ponovno osmotri.
Učini joj se nekako lijepom.
Tko zna vrijedi li išta, pomisli zagledajući se u nakit izloga pored kojeg je prolazila.
Nakon par trenutaka, osmjeli se ući i pitati.
Ta, ljudi su, neće ju pojesti.
Pruživši kovanicu gospodinu u lijepom odijelu, pokaja se što je uopće ulazila.
Šutke ju odmjeri, pa podiže kovanicu prema svjetlosti.
“Od kud vam to?”, upita radoznalo.
“Našla”, odgovori.
Zaprepašteno je slušala riječi divljenja spram novčiću koji je igrom slučaja pronašla.
Činilo se k’o da sanja.
Vrijednost koju reče da može dobiti za tu malu, prastaru kovanicu nije mogla ni zamisliti, a još manje shvatiti.
Krv joj šiknu u lice pri pomisli da je samo pukim slučajem nije bacila.
Mala ju maca dovela do nečeg tako vrijednoga, a ona, eto, nije ni znala da takvo nešto uopće postoji.
Stari, rijetki novac iznimne vrijednosti.
Da nešto tako sitno može toliko vrijediti, nikako joj nije išlo u glavu.
Još bijaše u bunilu kad je tog dana otišla u crkvu.
Skrušeno zahvaljivše Bogu na onom gladnom mačetu kojeg joj posla i s kojim je podijelila svoj sirotinjski obrok baš taj dan kad se osjećala najslabijom, a milostinja koju je skupila najmizernija.
Srce se nije zarazilo grubošću koju je trpjelo.
Naježila se kad, tijekom mise, bi pročitano poglavlje iz Starog zavjeta:
“Gostoljubivi budite prema svima, jer nikada ne znate jeste li u prosjaku ugostili Gospodina.”
Je li to bilo slučajno?
Je li maca slučajno dolutala…
Je li ju slučajno dovela do onog grma…
Milijun pitanja tutnjalo je napetim umom.
Te noći nije spavala.
Neprestalno se vraćala prizoru gladnog mačića koji se, teturajući, sapliće o njene, jednako teturave i bolne noge.
Kako ga, i sama gladna, hrani s ono malo kruha i mlijeka od isprošene milostinje.
Nitko joj ne bi zamjerio da nije.
Osim vlastitog srca.
Srca dovoljno prostranog da u njega stane Ljubav veća od svih zala koja su je snašla toga dana i tijekom života.
Takva Ljubav jedino kuca na vrata za koja unaprijed zna da će se otvoriti.

Nada Beljan/Tomislavcity