Ovi tjedni tekstovi najčešće govore o starijim književnim djelima, o knjigama koje se smatraju klasicima. Takva književna djela generalno se smatraju vrjednijima – ako ne objektivno, onda bar na nekoj fleksibilnoj skali – od onih koja se smatraju samo zabavnima. Takva književnost čini se uzvišenija od novotarija ovoga stoljeća. Isto tako, čitanje ovakvih djela ostavlja nekakav utisak da je to utrošeno vrijeme potrošeno vrjednije nego sati bačeni na čitanje novijih djela.

Zbog toga što govore o književnosti koja je ostala relativno neokrznuta zubom vremena, o klasicima i djelima koja imaju nekakvu „objektivnu vrijednost“ i ovi tekstovi u sebi sadrže skrivenu pretenziju na vrijednost. To je tako jer nijedan tekst nije dvodimenzionalna stvar, nije tek na papiru, nego i u glavi čitatelja pa se oko njega stvaraju kognitivne poveznice koje nisu logične, nego su stvorene po mehanizmu sličnosti i analoškog vezivanja.

Um nije sasvim logična stvar, nego u ponajvećoj mjeri počiva na vezama koje stvaraju analogije i sličnosti. Zato se i suvremena književna djela koja referiraju prošle pisce i stilove često smatraju vrijednima – ili bar malo vrjednijima od novih književnih stilova i pokušaja. Tako se ideja da je nešto važno ili vrijedno prenosi kao kakve buhe s jedne stvari na drugu, s jednog teksta na drugi. Ovako nesvjesno pripisivanje vrijednosti po principu sličnosti automatski je proces i teško se protiv njega boriti, jer predmeti u umu ne stoje sami, nego se vezuju na osnovi simboličkih veza i nesvjesnih pripisivanja obilježja po tim vezama.

Osnova na kojoj ovaj mehanizam pripisivanja vrijednosti funkcionira jest to da je spoznaja bitno simbolička i da simboli i veze koje se među njima kroje imaju veći utjecaj na čovjeka nego objektivna svojstva onoga što je predstavljeno simbolom.

A upravo književnost je ta koja u velikoj mjeri stvara simbole, ili bar uzima one koji se već nalaze u kulturi u kojoj neko književno djelo nastaje i ponavlja ih u novim kontekstima sa istim ili sličnim značenjem. Većinu simbola koji se koriste u književnosti koju je rodila ova naša greko-judejska, kršćanska, zapadna, kakva li, kultura nalazimo već u Bibliji i oni se kroz povijest ponavljaju, razvijaju i kroz to što bivaju prepoznati oblikuju cjelokupnu svijest modernog čovječanstva.

Simbol u književnosti, međutim, nije jednoznačan i ne služi samo tome da priopći neku poruku – nije prometni znak da se njegova uloga završi kada prenese značenje. U književnosti simboli plešu između značenja u tekstu i svih onih značenja koja se u kulturi uz njega vežu.

Neka književna djela toliko budu zapletena u razne intertekstualne i intratekstualne simbole kojima se služe da se čitatelj u njima potpuno izgubi. Druga pak koriste simbole i njihova značenja kako unutar, tako i van teksta, da upute na nešto što nadilazi uobičajeno značenje koje im se pripisuje i na taj način izlaze izvan kategorije puke priče i postaju nešto što utječe na život.

Božićna priča Charlesa Dickensa pripada drugoj od iznad navedenih skupina. Ovo djelo jedno je od razumljivijih djela kada je u pitanju njegova poanta – čitatelju je jasno da je ova priča napisana s ciljem i što je taj cilj. Ona se, ipak, ne završava kada prenese poruku koju je pisac naumio prenijeti, nego dolazi do onoga sublimnoga, a to je (valjda) svakom književnom djelu cilj.

Naslov priče je simboličan, kao i likovi. Duhovi su također simboli, glavni lik je simbol, motivi svjetla, vatre, svijeća, hrane i svjetla također imaju simboličko značenje koje vezuje tekst sa značenjima koja oni imaju van teksta. Za pisca vremenske prilike, ili bar njihov opis, služe da simboliziraju i opišu raspoloženje lika. Dickens koristi ove i mnoštvo drugih simbola da poveže tekst sa samim sobom, kada njima uputi čitatelja na nešto što je već najavljeno ili da poveže tekst s čitateljima, kada indicira nešto što mora ostati neizrečeno.

Iako su simboli koji se koriste u Božićnoj priči relativno jednostavni, na prvi pogled jednoznačni i jasnoga značenja, oni stavljaju pred čitatelja pitanja o slobodi i sudbini, prošlosti i budućnosti, osobnoj promjeni, pogledu na život i još koječemu. Na ovaj način simboli vežu tekst s čitateljem, a književnost mijenja čovjeka upravo kroz simbole koji povezuju tekst s životom čovjeka van teksta.

Franjevački samostan Tomislavgrad