U Mandinu Selu odvajkada je vladao svojevrstan poduzetnički duh. Uvijek je u nas bilo ljudi koji su nešto pokretali, obrćali, okretali, švercali i na taj način zarađivali za život. Da je kojim slučajem naše selo u nekom drugom kraju, recimo u blizini Monte Carla umjesto Tomislavgrada, mogao bi se od truda poduzetnika financirati znatni dio proračuna omanje države.
Ovdje se međutim ne radi u uspjesima, nego o jednom skoro propalom pokušaju privatnog poduzetništva u Mandinu Selu.
Piše: Blago Vukadin/mandino-selo.com
Nakon zatvaranja Begine diskoteke Miro Perin je bio sljedeći koji se usudio krenuti u poduzetničke vode i u njihovoj novoj kući otvorio okupljalište za mandoseljske cure i momke. Bio je relativno uspješan, samo mu je stariji brat Jozo pokvario račune jer je se u to vrijeme oženio, a njegovoj mladi Ruži nije odgovarala bučna muzika direktno ispod spavaće sobe. Tako je disko dvije-tri godine nakon njegova svečanog i bučnog otvaranja tiho zatvoren.
Onda je nastupilo sušno doba u tada već nastaloj tradiciji subotnje zabave u Mandinu Selu, sve do 1983. godine, dok mladež moga uzrasta nije stasala za otvaranje diska.
Kopirati Begu i otvarati lokal u nečijoj pojati nije imalo smisla, jer je naša generacija već bila razmažena, pa nijedna cura ne bi došla na ples u takvu prostoriju. Isto tako nam, nakon Mirina iskustva sa ženidbom njegova starijeg brata, nije padalo na pamet da pitamo nekoga možemo li ispod njegove spavaće sobe započeti poduzetničku karijeru.
Ante, Zdravko, Branko i ja jedne zime za vrijeme školskog raspusta odlučili smo krenuti Beginim i Mirinim stopama, ali ovoga puta u drugom dijelu sela, na puno atraktivnoj lokaciji, u staroj Krstinoj kući.
reuredili smo prizemlje, nabavili nove žarulje, u hodniku postavili „višalice“ da cure mogu skinuti mantile i da se slučajno ne zakukulje prilikom plesa. Po zidovima koje nismo stigli okrečiti postavili smo plakate iz raznih filmova. Branko ih je nabavio u kinu gdje je, naravno sasvim slučajno, poznavao ženu s blagajne. Gramofon je Ante doveo u tip-top stanje, pojačala su radila bez dodatnih šumova, a ploče smo nabavili sa svih strana.
I oko muzike smo se nekako dogovorili. Ante je preferirao heavy-metal, u skladu s njegovom frizurom, Zdravko je napomenuo da mu se najviše sviđaju „Novi Fosili“ i njihova „Košulja plava“ , jer se cure bolje opuste uz lagani ritam nego uz bučne bubnjeve i basove, a ja se nisam puno miješao u njihovu raspravu pošto smo i tako najviše ploča imali od „Bijelog dugmeta“ i „Srebrnih Krila“. U to vrijeme je Vlado Kalember svojim hrapavim glasom na svakoj radio-stanici neprestano kukao „O Lili“, „O Ana“ ili „O Tanja“, pa smo po njegovu najvećem hitu imenovali i našu diskoteku.
Nazvali smo je „Disko Lili“.
Veći problem od ploča, koje smo brzo skupili, predstavljalo je piće, jer love baš nismo imali, a disko bez pića ne bi imao nikakva izgleda za uspjeh. Skupili smo nešto siće što se našlo po raznim ladicama u našoj, Ivanovoj i Šimunovoj kući uloživši cijeli kapital u tri gajbe pive, dva paketa soka i nešto rakije. Tako pripremljeni dočekali smo noć otvaranja diska, jedne tople subote u hladnom prosincu između Božića i Nove godine.
Usmena reklama pokazala se djelotvornom. Skoro sve cure iz sela su stigle, na moju veliku žalost jedna jedina nije jer je mater nije pustila, pa sam nekako pokušavao preći preko svega i izvesti Plan B. Nisam bio uspješan, Ružica je, naslonjena na prozor, stalno pričala o nekom Stanku, a ostale mandoseljske cure su više gledale momke iz drugih sela.
Čim bi se začulo dodavanje gasa u divljim kočijama koje su se bučno zaustavljale ispod prozora, znale su cure da nije nitko iz našega sela. Sve skupa započinjale su plesati, a kad bi se noćni junaci izgubili u nepoznatom pravcu, one bi se opet prislonile uza zid čekajući da ponovo zabruji kakav moćni motor koji je nagovještavao da dolaze momci iz dalekih sela i još daljih gradova.
Nismo bili nimalo oduševljeni ponašanjem djevojaka.
Branko je jedini bez prekida imao uza se partnericu za ples, Ante je puštao hitove, a Zdravko i ja smo zaboravili kasirati novac za natočeno piće. Kad je završila prva večer napravili smo obračun, na brzinu, ustanovivši jednoglasno da su sve boce prazne, da od soka isto nije ostalo ni kapi, te da je rakiju netko bez milosti popio, a da nitko od nas nije ništa naplatio.
Zaprijetio nam je prvi stečaj u našoj poslovnoj karijeri, i to već nakon prve večeri.
Nakon ljutoga razgovora s curama one su okrenule ploču i angažirale se, ne samo plesom, nego i jakim financijskim ulaganjem u naš disko. Skupile su dovoljno novca da smo u Grginoj prodavnici mogli kupiti ne samo tri, nego pet gajbi pive i uz to dvije litre soka za razmućivanje. I drugu večer otvorili smo vrata diskaća pustivši glasnu muziku.
Budući da se ni Zdravko niti ja nismo pokazali kao uspješni trgovci, a Ante svoj talent za biranje muzike nije htio kvariti nebitnim detaljima poput prodaje pića, drugu večer je netko četvrti preuzeo odgovornu obvezu izdavanja napitaka tek nakon kasiranja novca, nemilosrdno i prije prvoga gutljaja.
Zahvaljujući angažiranosti cura disko Lili bio je otvoren i te, i iduće zime, a razigrani plesači dolazili su sa svih strana. Kad bismo pustili ploču Michaela Jacksona, koji je u to vrijeme još bio crnac, na scenu bi stupio jedan crnokosi plesač iz Kongore. Trebalo mu je, unatoč činjenici da je niži od mene, više mjesta nego trojici drugih, krupnih i plećatih junaka.
I naše cure su, zahvaljujući nenadahnutim nastupima naše konkurencije, na kraju shvatile da nismo nimalo lošiji od momaka sa strane, dapače, mi im barem nismo gazali po svježe namazanim cipelama, pa ni s plesom nije bilo problema.
Nakon prolaska zimskog raspusta, teška srca krenuo sam na put u Zagreb ostavivši disko Lili s kojim se nije mogao mjeriti ni Kulušić, niti Lapidarij, niti bilo kakva druga lokacija.
Jedina njihova prednost u odnosu na disko Lili iz Mandina Sela bila je u tomu da im nikada nije nestajalo pića.