Duvanjski triatlonac, maratonac, učitelj skijanja… Igor Mandušić uspješno je završio i svoj 4. triatlon koji je 25. svibnja u održan u Lanzaroteu – španjolskome otoku i ujedno najsjeveroistočnijem dijelu Kanarskoga otočja.
Podsjetimo, Igor je na prestižnome Ironmanu prvi put sudjelovao 2013. u Zürichu, a zadnja dva, (2017. i 2018.) u Barceloni. I dok na njegovom Facebook profilu nisam vidjela izravno javljanje s mjesta događaja, nisam mogla ni slutiti da će se odlučiti na ovako zahtjevan prije svega fizički podvig. Pa dobro, reći će mnogi, ako je uspio jednom, zašto ne? No, valja naglasiti da je Igor zbog ozljede i iščašenja ključne kosti imao operaciju polovicom travnja ove godine – dakle mjesec i pol prije triatlonskoga natjecanja u Lanzaroteu. Prije koju nedjelju vidim ga na misi u našoj bazilici s ortozom za rame, a danas se pitam što ga to tako snažno vuče športu pa i ovom gotovo ekstremnom. Sudjelovati, pobijediti druge, pobijediti sebe ili nešto drugo – odgovorit će nekom drugom prilikom. Lako bi on to i sada, ali nakon što mi odgovori i u detalje opisa tijek pripreme za IM, iako je još u Španjolskoj, odustajem od propitkivanja i vama poštovani čitatelji prenosim Igorovu sljedeću triatlonsku pustolovinu:
Kako početi pisati, a kako završiti, kad se u tijeku priprema čaša okrenula naopako. Ali, u toj čaši je ostala jedna kap koja se nije izlila.
Kažu da je Ironman Lanzarote jedan od najtežih iz serije Ironman utrka. A kako ja volim izazove jačega kalibra prijavio sam utrku u 7. mjesecu 2018.g. Pripreme su krenule od 12. mjeseca.
Budući da živim u Tomislavgradu na 900m n/m, i u kojem se snijeg, koji se uglavnom zalijepi u 12. mjesecu, ne diže do 4. mjeseca, jedina opcija za treninge bila je trenažer+traka za trčanje. Inače bi sve moguće upale mozga i pluća zaradio da sam trčao vanka na 20-ak stupnjva ispod ništice, na duvanjskoj buri poslije vožnje na trenažeru. Plivanje je uglavnom bilo na suhome, osim 10-ak treninga odrađenih u bazenu u Makarskoj, jer naš u Tomislavgradu još nije u funkciji (smijeh).
Početkom 4. mjeseca osjetio sam da sam dobro podigao formu, i to je još samo trebalo dodatno isklesati. Prilikom klesanja na Brevet vožnji 13.4. u Banja Luci, u dužini od 220 km, kipar je bio neoprezan na 80 km i doživljava pad s bicikla i zarađuje prilično tešku ozlijedu ramena (ključne kosti). Dijagnoza je luksacija (iščašenje) AC zgloba 3. stupnja i puknuće ligamenata! U sekundi kroz glavu prolazi Korčulanski triatlon koji je 28.4. Tu sam odradio svoj prvi triatlon (sprint) 2011.g. i od tada tradicionalno svake godine do ove bio na svim Korčulanskim triatlonima. Dalje, Half Triathlon Zadar 11.5. koji je trebao biti kao trening uoči IM Lanzarote, koji slijedi dva tjedna poslije 25.5., IM Barcelona 6.10. To su bile planirane rezervirane i već uplaćene jače utrke u 2019. godini. Ozljeda je takva da je operacija bila neizbježna, ili bi mogao dobrim dijelom prekrižiti triatlon i svoj posao koji radim.
Operiran sam 16.4. tri dana nakon pada. Predviđeni oporavak je ortoza 6 tjedana, razgibavanje 4 tjedana, jačanje mišića i vraćanje u sport tek nakon 3-4 mjeseca. IM Lanzarote je slijedio nakon 5 tjedana, doktor mi je rekao da ću moći lagano trčati i voziti bicikl na trenažeru nakon 4 tjedna, našalio sam se i rekao, kad bi mogao trčati i voziti ja bih mogao plivati na Ironmanu samo sa jednom rukom.
Ortozu sam imao cca 4 tjedna (do 7.5) i tada sam mislio otkazati IM Barcelonu koja je u 10. mjesecu. Lanzarote nisam mogao otkazati jer je otkazni rok bio 40 dana prije utrke, a ja sam 18.4. poslao upit koji su odbili, unatoč ozlijedi koja se dogodila na pripremama. Tako da mi je bio plan otići u Zadar podržati brata Josipa koji se spremao za svoj prvi Half Triathlon i malo odmoriti. (Josip je uspješno odradio navedeni Triathlon, op.a), a i u Lanzarote otputovati turistički jer su avio-karte i smještaj za cijelu obitelj već bili uplaćeni.
Na bazen sam otišao 7. svibnja gdje probam lagano razgibavati ruku, usput zaplivam jednom rukom, dok je ova bolesna uz tijelo I nekako ide. Ponovim to dva dana poslije i odlučim da ću u Zadru na Halfu 11.5. pokušati dionicu od 1.9 km isplivati jednom rukom.
Liječnik „luđi“ od mene!
Tu se javio mali problem „zelenoga svijetla“ od strane liječnika. Pitam ga, a on kako je „luđi“ od mene, kaže NEGO!!! Raspitiva se jesam li probao trčati na što mu niječno odgovorih svjesan da ta njegova zabrana još vrijedi. Na bicikl sam sjeo u nekoliko navrata tih dana i jedva uspjevao dohvatiti kočnice, tako da mi nije bila ni napameti voziti bicikl na cesti. Ali, eto, povezao sam ga u Zadar na half za svaki slučaj, ali cestovni, ne TT, jer mjenjač s brzinama na TT-u su bili za mene kilometar udaljeni.
U petak 10.4. prvi put sjedam na bicikl i vozim na cesti nakon pada 13.4. i ne vjerujem samome sebi da mi se to događa. Sutradan sam odradio kompletan Half Triathlon, 1.9/90/21 – to je bila moga liječnika fizikalna terapija br. 1. On je isto odradio Half Triathlon taj dan i naknadno samnom trčao moj zadnji krug +5 km. Bila mi je velika čast! Dok smo trčali sustižemo triatlonce iz Slovenije koji se bore s grčevima i zapričamo se. On im govori da sam plivao jednom rukom i da ću za još nekoliko kilometara završiti Half Triathlon i to sve ni nakon mjesec dana od operacije.
Slovenci se čude i jedva vjeruju… Liječnik ih upoznaje da to nije sve…
„Za dva tjedna idemo zajedno u Lanzarote na full ironman koji će, također završiti“. Te su me njegove riječi podigle – to je čovjek kome vjerujem 100℅.
I tako, došao je i taj 25.5.2019. Bio sam opušten – kao da idem na sprint triatlon. Nekoliko dana ranije stigli smo u Lanzarote, sastavili bicikla i isprobali dio staze. Takvoga vjetra koji konstantno puše u 24h nisam vidio nigdje! Iskreno, toga dan sam bio malo skeptičan o svom nastupu.
Gledao sam koliki je limit za plivanje, ipak je to 4+km po extremnim valovima, vožnja bicikla 180 km po brdima cca 2500 m n/m, a o trčanju 42 km poslije nisam ni razmišljao.
Dan utrke 25.5. minut do starta plivanja još se mislim gdje da stanem, jer je zajednički start, a nas 1600. Kontam, ako sam nazad treba mi 10 min. da krenem plivati, a nema chip time, već jedno vrijeme za sve, a ako sam naprijed – spor sam, zgazit će me. Da plivam s obje ruke stao bi odmah iza PRO grupe, Andreja Vištice. Ipak stanem 20-ak metara s vanjske strane od okretne bove. Malo ću plivati šire i duže, ali bar opušteno i neće me udarati po desnome ramenu, jer pliva se suprotno od kazaljke na satu. Dva kruga po 1.9 km, krenem i ne vjerujem. Gužva, a nisam u gužvi, držim se one, “okolo je bliže”. Na prvome kilometru oko okretne bove gužva i prvi udarci – ništa strašno, uglavnom Talijani i Španjolci cca do 70 kg. Većina sudionika (90%) su lagani triatlonci. (Zbog brutalne biciklističke staze koji idu u brdu zbog svoje težine kao da motore u biciklima imaju, ali, što znaju kapu i naočale skinuti, maheri pravi!) Dok tražim kapu skužim da ni naočale nisu na glavi, dodatno ronjenje na dah cca 2m i uspijem ih izroniti. Plivanje na kraju iznad očekivanja, jednom rukom za 1h37min/4.2km.
Za biciklistički segment od 180 km po vjetru od 50 km/h i ukupnim usponom od 2500 trebalo mi je malo više od 7h. Brda su toliko brutalna uz jak vjetar. Lakše bi mi bilo odvoziti relaciju Tomislavgrad-Zagreb koja je duplo duža. Ali zato priroda, pogledi na Atlantic i vulkanski otok ostavljaju bez daha! Vožnja ipostaje prava terapija. Imao sam osjećaj da sam jednim dijelom na Mjesecu…
Ostaje jos samo trčanje, maraton 42 km…
Najteži dio, staza je valovita i trči se uz obalu. Kako ponovno učim trčati, i nakon ovoga svega – cca 9 h aktivnosti, odlučim se prepustiti iskustvu i osjećaju. Na pola završene staze idem odlučno do kraja. Snage ima dovoljno, ne smijem se precjeniti, ubacim malo hodanja u svakih nekoliko kilometara. Cilj je doći do ciljne linije, a ne završiti na hitnoj. Hitna služba je taj dan radila non-stop, pucali su k’o kokice, čak i profesionalci. Od 1600 koliko nas je startalo, bilo je 300 odustajanja. Vrućina i teška biciklistička trasa naplate svoje, ako se imalo precjenite.
Na kraju maraton za 5.10 min.
Vrijeme u cilju 14h17min, ono je najmanje bitno u ovoj priči. To je od moga liječnika bila propisana terapija br. 3. Između prve i treće odradio sam sedmodnevne terapije u Domu zdravlja u Tomislavgradu.
Zahvala
VELIKO HVALA mojoj obitelji koja je uvijek uz mene: Christini, Noi, Marini i Josipu!
NAJVEĆE HVALA mom prijatelju i liječniku Trpimiru Vrdoljaku koji je najviše zaslužan za ovu priču i koja je samo početak jedne nove velike priče!
HVALA Atletskom klubu Puls Tomislavgrad!
HVALA: Vlatku Ćurčiću, Reufu Džinoviću, Nerminu Paliću, Ivanu Širiću, Meliti i Davoru Damjanović, Jakši Dikliću.
Ovo su osobe koje su pričale ovu priču i kojima sam jako zahvalan.
Igor Mandušić/Z.S./Tomislavcity
