Isus je svojim učenicima i apostolima rekao vrlo snažne i potresne riječi kad je govor o poistovjećivanju s njime, te hodom s njime i za njim. Naime, rekao je uvjetno da svatko tko hoće i želi ići za njim i s njime, treba se odreći samoga sebe, potom uzeti svoj križ svakidašnjih nevolja, poteškoća, problema što dolaze u jatima, te hoditi kroz ovaj svijet i život kao Kristov sljedbenik. Što znači odreći se samoga sebe? To znači odbaciti sve ono što čovjeka ne čini čovjekom, što ga raščovječjuje, ponižava, potire, a tim odricanjem učvršćuje se u stavu prema najvećim vrijednostima što ih Bog nudi svakome čovjeku. Odricanje samoga sebe može se shvatiti kao jaki oblik askeze na svim razinama.
Zašto sve u svezi s čovjekom valja gledati i motriti kao žrtvu, pa zato što je čovjek stvoren od tijela i duha, tijelu je teško bivstvovanje s duhom u ovome tvarnome svijetu, jer tijelo je tvarno i kad je u njemu duh, tvarnost se očituje i doživljava kao teret, pogotovo ako se udovoljava zahtjevima tijela i tjelesnih poriva, tj. ako duh čovjekov klone u hrvanju s tjelesnim nagonima. Kod sv. Pavla imamo ovih i sličnih razmišljanja o tijelu i njegovim zakonitostima koje se manifestiraju tek onda kada je u njima duh, a inače kada duha nema u tijelu, onda je tijelo mrtvo i podložno truljenju. Upravo ta tjelesna nagnuća valja obuzdavati. Nošenje križa koji je naša svakodnevnica, a pogotovo ako nam je nametnut, onda je to žrtva kad se ustrajno nosi i to do kraja zemaljskoga života, te iz ljubavi prema Bogu, drugima i samome sebi.
Sv. Pavao kaže da je Božji Zakon duhovan, a čovjek je tjelesan i podložan grijehu, naravno kada je u njemu prisutan sam duh, odnosno duša, što je načelo oživljavanja tijela i svega tjelesnoga. Bez duše tijelo ne može postojati, može samo strunuti. Čovjek u svome životu, što je jako Pavlovo iskustvo, vrlo često ne razumije što sve čini, vrši, radi i djeluje, a u svome tome djelovanju je ujedno u sukobu umni i tjelesni dio čovjeka, što ga čini zbrkanim i grješnim. Naime, Pavao veli da često ne čini ono što bi htio, ono što mu naređuje razum da čini kao dobro za sebe, druge i samoga Boga, nego čini ono što ustvari neopisivo mrzi, što mu je odvratno, gnjusno, grješno, vražje. Dalje nastavlja razmišljanje govoreći da je u suglasju sa Zakonom ako čini što ne bi htio i priznaje ga dobrim Zakonom, a to što grješno čini, ne čini više on, nego na to činjenje potiče ga grijeh koji je u njemu. Publije Ovidije Nazon je rekao: “Video meliora proboque, deteriora sequor.“ U prijevodu na hrvatski znači: “Vidim ono što je bolje, i sviđa mi se, ipak slijedim ono što je gore.“
Don Ilija Drmić/Tomislavcity
