Kod Ivana imamo razmatranje u kojem se donosi misao s ovim zaključkom nakon učinjenoga Isusova “znamenja“ umnažanja kruhova: “Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!“ (usp. Pnz 18,15: “Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Jahve, Bog tvoj: njega slušajte!“). Potom su ljudi imali nakanu upravo Isusa postaviti za svoga kralja, jer je on jedini moćan riješiti njihova gospodarska i sva druga pitanja, ali Isus se povukao u goru da bude posve sam u razmišljanju o Ivanovoj smrti i ovome blagovanju gladnih kojih je bila puna Sveta Zemlja i gotovo cijeli ondašnji svijet (usp. Iv 6,14-15). On nije htio postati ni materijalistički, ni politički, ni spektakularni Mesija, kako se dade vidjeti u izvješćima o Isusovoj kušnji u pustinji (Mt 4,1-11; Mk 1,12-13; Lk 4,1-13), nego samo Raspeti Kralj, koji jedino može uskrsnuti i sjesti s desne Očeve, a ljudima je ostavio Euharistiju za trajnu najslasniju hranu s pićem – svojim Tijelom i svojom Krvlju, svojom potpunom žrtvom za druge koja se oponašanjem trajno umnaža, što je ustvari Kruh koji se lomi za život svijeta.

Krist umnaža pet kruhova i dvije ribe što mu ih je prinio galilejski dječak i hrani veliko mnoštvo vjerničkoga naroda
Krist umnaža pet kruhova i dvije ribe što mu ih je prinio galilejski dječak i hrani veliko mnoštvo vjerničkoga naroda

U Evanđelju po Mateju i u Evanđelju po Marku postoji još jedan opis Isusova umnažanja kruhova i to za četiri tisuće muškaraca bez brojenja žena i djece u duhu tadašnjih običaja o brojidbi prigodom bilo kojih popisa pučanstva. Ova dva sinoptička izvješća govore o jednome događaju koji po mnogočemu nalikuje na onaj prvi što su ga opisala sva četvorica evanđelista samo je razlika u sljedećemu: u broju sabranih ljudi – u prvome pet tisuća, a u ovome četiri tisuće koji su s Isusom “već tri dana“; zatim u prvom opisu bilo je pet ječmenih kruhova, a u ovome sedam; u onome dvije ribe/ribice, a ovdje malo riba/ribica; u prvome opisu nakupili su poslije blagovanja s ljubavlju i u stanju nebeske ljepote i ushićenosti od motrenja Boga “licem u lice“ (“Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!“ – 1 Kor 13,12) dvanaest košara, a u ovome drugome sedam, te nakon što je Isus otpustio mnoštvo naroda kod Mateja stoji da je otputovao u magadanski kraj, a kod Marka u dalmanutski.
Važno je promisliti o Isusovoj naredbi da se sve ulomke, mrve pokupi u košarice i da ništa ne propadne, jer je to umnožena i blagoslovljena hrana koja će dobro doći i gladnima koji im se pridruže u kraćem ili duljem razdoblju. Naime, ove mrvice, kolike god da jesu, one su veoma ukusne, zasitne i hranjive, te ih je dobro sačuvati. Ova nas evanđeoska slika potiče na mnoga razmišljanja o sudbini nepromišljeno bačene hrane, a tim otpadcima moglo bi se nahraniti gladni dio čovječanstva nekada, pa tako i danas kad je broj višestruko umnožen. Ovakvo naše ponašanje pokazuje slabost vjere kod pojedinaca kao i cijeloga kolektiva, kao i njezinu nedjelotvornost.
Marija Magdalena (1.-70. god.) je iz Magdale, mjesta na zapadnoj obali Genezaretskog jezera. To je mjesto vjerojatno istovjetno s onim Magadanom, kamo je Isus, nahranivši četiri tisuće ljudi, lađom otplovio, ili kako piše Matej: “u kraj magadanski“ (Mt, 15,29). Usporedno mjesto u Markovu evanđelju gdje je Isus, nakon što je nahranio četiri tisuće ljudi, otplovio lađom s učenicima i apostolima naziva se u Marka “kraj dalmanutski“ (Mk 8,10). To su svetopisamski novozavjetni toposi, mjesta, koja nas zaustavljaju i o kojima razmišljamo zbog Isusa Kruha što se lomi i dijeli svome siromašnom narodu i puku, te tim umnoženim Kruhom hrani cijeli svijet i sve siromahe, kako bogate siromahe tako i siromašne siromahe.

Don Ilija Drmić/Tomislavcity