Mi ovdje promišljamo o evanđeoskome tekstu koji nam uvijek otvara mnoge teme važne za naš svagdašnji sadašnji život, a jedna od njih jest i misijska tematika, jer je toga Dana Gospodnjega i Misijska nedjelja kada se sabiru molitve svetih i njihovi novčani prilozi za tu važnu djelatnost Crkve.
Ovaj odlomčić, unatoč svojoj kratkoći, daje nam mogućnosti razmišljanja o porezu, kao određenoj činjenici u ljudskome društvu, a društvo je zbroj pojedinaca koji skupa doprinose dobrobiti svoga društva i svojih manjih zajednica, počevši od obiteljske. To društvo stvara oblik čvrstoga držanja zajednice na okupu i cjelokupnom djelovanju i življenju, te se upravo sve to postupno pretvara u veću ili manju državu. Da bi se ta čvrstoća države i obistinila, od ljudi se uzima porez ili dio od prihoda i zarade koji se daje državi da može čvrsto držati sve državne ustanove i pomagati narodu u okvirima te države, ali i pomaganje Crkvi i njezinoj misijskoj i karitativnoj djelatnosti. Širenje evanđelja u svezi je s ovosvjetskim načinima postojanja i djelovanja.
Stare civilizacije opskrbljivale su svoje sustave (carstva, kraljevstva…) ubirom s posjeda kojemu su vlasnici sami vladari, a poslove su obavljali određeni radnici i žitelji, a i robovi u takvim društveno-političkim sustavima. O porezu imamo povijesna svjedočenja i zapise iz Egipta za vrijeme dinastije Ptolemejevića (305. do 30. pr. Kr.), gdje je prikupljana glavarina, tj. porez po glavi žitelja. U Rimu je isprva bio porez u obliku glavarine (tributum capitis), kasnije se plaćao porez na njivu (tributum soli), a od njega se djelomice odustalo u doba uspona Carstva kada su stjecali bogatstva učestalim ratnim osvajanjima i pripajanjima osvojenih prostora svome Carstvu. U Grčkoj poreze su plaćali najprije samo robovi i došljaci, a kasnije se u to uključuje sav narod. U srednjem vijeku u Europi bilo je više oblika poreza, primjerice na zemlju, na nasljedstvo, glavarine, različite pristojbe i naknade, što se postupno razvijalo. Porezi su uvijek opterećivali slabe i siromašne, a načelno su uvijek na načelu pravednosti. S vremenom se obračunavao porez na postignuti dohodak. O prirezu drugom zgodom… (čudne riječi: porez – porezati; prirez – prirezati).
Vratimo se evanđeoskom tekstu. Farizeji su održali svoje posebno vijećanje, a glavna teme rasprave bila je kako Isusa uhvatiti u riječi. To je neka opća formula koju nalazimo u evanđeljima. Kao primjer uzmimo iz Lukina evanđelja ovu rečenicu: “Kad Isus izađe odanle, stadoše pismoznanci i farizeji žestoko na nj navaljivati i postavljati mu mnoga pitanja vrebajući na nj, ne bi li štogod ulovili iz njegovih usta.“ (Lk 11,54). Ovo je, dakle, stil kojim se mnogo kaže u svezi s raspravama između Isusa i njegovih protivnika kojima je samo stalo da ga uhvate u izričajnom raskoraku, ali to je nemoguće jer on razmišlja u prostoru i vremenu Božanskim i ljudskim umom zato što je Bogočovjek… Ovdje navodimo jedan odlomak iz Evanđelja po Mateju, u kojem se govori o hramskom porezu, kao i o porezu općenito, što može osnažiti ova razmišljanja. “Kad stigoše u Kafarnaum, pristupe Petru oni što ubiru dvodrahme pa mu rekoše: ‘Učitelj vaš ne plaća dvodrahme?’ ‘Plaća’, odgovori. A kad on uđe u kuću, pretekne ga Isus: ‘Što ti se čini, Šimune? Kraljevi zemaljski od koga ubiru carinu ili porez? Od svojih sinova ili od tuđih?’ Kad on odgovori: ‘Od tuđih!’, reče mu Isus: ‘Sinovi su, dakle, oslobođeni. Ali, da ih ne sablaznimo, pođi k moru, baci udicu i prvu ribu koja naiđe uzmi, otvori joj usta i naći ćeš stater. Uzmi ga pa im ga podaj za me i za se.“ (Mt 17,24-27).
Znajući njihovu opakost, reče Isus: ”Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!” Pružiše mu denar. On ih upita: ”Čija je ovo slika i natpis?” Odgovore: ”Carev.” Kaže im: ”Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.”
Don Ilija Drmić/Tomislavcity