Isus govori o Kraljevstvu nebeskom ove 28. nedjelje, te veli da je ono slično svadbi koju neki kralj priređuje u čast svome sinu ženjeniku. I nakon uljudnoga poziva određenih uzvanika na sinovljevu svadbu nitko se nije odazvao. Čuvši za sav nered i ubijanje kraljevih slugu, koji su imali zadaću obavijestiti ubilježene uzvanike za svadbu njegova sina, kralj je uzvratio s mnogo gnjeva i svojom silom što ju je imao na raspolaganju kad je trebalo uvesti mir u svome kraljevstvu. Poslao je svoju vojsku na tu pobunjenu skupinu nezahvalnih uzvanika, koji su u sebi zapaljeni i nagnani u ratni sukob nečim neprovjerenim ili tome slično, a kraljevi vojnici su ih poubijali, a njihov su grad spalili. Sila silu rađa. Ovo je pravi rat koji je trajao dulje, a sve je moglo biti samo lijepo i blagoslovljeno svadbeno slavlje mladenaca s radosnim pogledom u sadašnjost i budućnost svoju i svoga naroda, u kojem su se mogla razriješiti i neka možebitna sporna pitanja o plaćama ili čemu drugome što je uzrokom ovoj pravoj pobuni i ratu bez obzira na broj sudionika u njemu. Ovo nas u nekom smislu povezuje s trenutnim ratnim sukobom na tlu Svete Zemlje i njenom okruženju. Nakon toga izdao je kralj novu naredbu da odu na raskrižja ulica i trgova i da, koga god tu zateknu u njihovu trenutnom stanju i raspoloženju, pozovu na ovu svadbu. Sluge su to izvršile izišavši na sva obližnja raskrižja i pozvavši ih sve sa sobom, te ih povedoše sve – ovdje dolazi do značenjske preobrazbe Isusove prispodobe, a pod riječju sve znači i dobre i zle osobe, i one s dobrim i prikladnim odijelima, tj. svadbenim ruhom i druge bez prikladnoga svadbenog ruha.
Kraljevska svadba
I tako se svadbena dvorana napunila svatovima. Kralj je ušao u tu dvoranu i htio je sukladno običajima proći kroz cijelu dvoranu i pozdraviti sve svatove pozvane na poseban način i to izravno iz života, s ulica i raskrižja, zatečene u njihovu životu kakav je u tome trenutku i bio. Neki su bili u odijelima jer su imali još malo vremena da se preobuku u svojim kućama, a neki su zanemarili svoju odjeću tijela i odjeću duha, potom neki su zatečeni čista tijela i ruha a prljava duha, a drugi dobrano čista duha a posve prljava tijela i ruha. I kralj je zamijetio upravo jednoga koji je paradigma čovjeka odsutna od Boga, i ujedno bez svadbenoga ruha/duha i zacijelo prljava tijela što od smrada zaudara. Kad ga je o tome njegovu stavu upoznao kralj i upozorio ga zbog toga što je došao u ovu svadbenu dvoranu na svadbenu svečanost bez svadbenoga ruha i duha, on se toliko prepao da je posve zanijemio. To je egzistencijalni strah nad sobom i zbog sebe što je prouzročio bol i smrt za što je sam kriv jer je odgađao tjelesno i još više duhovno kupanje, pranje, čišćenje, oblačenje, odijevanje, te život u Bogu misleći da ga nikada nitko ni u kojoj situaciji neće zateći prljava i rutava, te moralno iznakažena vremenom, događajima i ljudima s njihovim strastima. Kralj je naredio poslužiteljima da ga jednostavno svezanih ruku i nogu izbace van “u tamu“, a tu će biti “plač i škrgut zubi“.
Mogao se i ovaj izbačeni uzvanik izvući iz ovoga svoga zamršenog životnog kruga da je prihvatio svadbeni haljetak na ulazu u svadbenu dvoranu kad već nije bio u svojoj svadbenoj odjeći. Ili je možda trebao uzeti svadbeni znak – perlu da je sudionik u svadbi. To je zapravo svadbena oznaka (traka, rupčić, perjanica). No, on od toga ništa nije uzeo, očito: on je to odbio primiti, te je time izgubio onu potrebitu milost da se promijeni, te se tako sam isključio iz ove svadbene svečanosti, jer se nekako vrlo loše osjećao, te u svemu tome nije vidio ništa nova za sebe i svoju zemaljsku i onozemaljsku budućnost. Upao je u teški pesimizam života, što ga je i ugušilo. Odbio je Božju milost za novi život samim odbijanjem ponuđenih znakova milosti na svadbenoj večeri. I završnica ove prispodobe ima predivnu misao: “Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.“ (Mt 22,14).
Don Ilija Drmić/Tomislavcity
