Isus liječi sve umišljenosti, zamišljenosti, komplekse koji salijeću pojedine osobe, bilo da su utonuli u nepotrebnu malenost ili umišljenu veličinu. Valja se staviti u istinsku darovanu Božju sliku o samome sebi i nju graditi duhom Evanđelja i Isusovih prispodoba. Sjeme gorušice ili bilo koje drugo sjeme, veće ili manje, vodi nas u realnost života, koja se očituje u tome da ne patimo što smo sitno sjeme, sitno zrno, ili da se ne oholimo što smo krupno sjeme, krupno zrno ili ono srednje veličine. Odnosno, da sitno sjeme ne pati zbog toga što nije krupnije od krupnoga sjemena ili barem krupno onoliko koliko je to krupno sjeme krupno. I obrnuto, da krupno zrno, krupno sjeme ne tare sebe što je toliko krupno u odnosu na ono srednje i sitno zrno, sitno sjeme, te ne može biti na istoj razini i visini sa srednjim ili pak sa sitnim sjemenom.

Zrnje gorušice
Zrnje gorušice

No, treba pogledati cijeli svemir i vidjeti što je sve Bog stvorio. Čovjek je malen u odnosu na bilo koju zvijezdu na nebu, vrlo malen, nevjerojatno sićušan, nevidljiv u kozmičkim razmjerima. No, čovjek je svojim duhom, umom i razumom veći ne samo od jedne zvijezde nebeske, nego od cijeloga svemira. Čovjek je malo manji od Boga, malo manji od anđela (usp. Ps 8), ali ne smije se izdizati svojom veličinom i obdarenošću iznad Boga i svemira, što su učinili otpali anđeli, jer će i čovjek doživjeti svoju otpalost. Čovjek se divi Bogu i svemiru, a misaono je udubljen i u svoju malenost i pogotovo u Božju veličinu. Ovdje je dobro navesti iz alegorijske pjesme proroka Ezekiela ove riječi: “I sve će poljsko drveće znati da ja sam Bog koji visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem; zeleno drvo sušim, a drvu suhu dajem da rodi. Ja, Bog, rekoh i učinit ću!“ (Ez 17,22-24).
Tako je Isus poučavao svoje sljedbenike svojim prispodobama, usporedbama, parabolama, koje su oni vrlo brzo mogli razumjeti i zapamtiti, te drugima prenositi u svakidašnjim razgovorima. Bez prispodoba nije im govorio, jedino je tada činio određena djela i čine, kao što su izlječenja, te se molio Ocu nebeskome. I danas prispodobe rado slušamo i o njima razmišljamo u usporedbi sa samima sobom i svojim svakidašnjim životom. Kod Mateja imamo isti zaključak o prispodobama, ali on donosi i navod iz Psalma 78,2, koji glasi: “Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta“ (usp. Mk 4,33-34; Mt 13,34-35).

Don Ilija Drmić/Tomislavcity