Budući da smo u Nedjelji Riječi Božje, a ovdje nam se u nedjelji C nude i one uvodne rečenice u Lukino evanđelje (1,1-4), koje se izvrsno uklapaju u taj sadržaj razmišljanja o Riječi Božjoj, i to Duhom nadahnutoga pisca sv. Luke, suputnika sv. Pavla, te pisca Evanđelja po Luki i Djela apostolskih. Naime, nadahnuti Luka piše o tome kako su već mnogi u to vrijeme poduzeli sastavljanje izvješća o ispunjenim događajima što su ih svojim očima vidjeli apostoli, učenici, vjernici i sljedbenici Isusa Krista Raspetoga i Uskrsloga. Ti izvještaji su doprli do Luke a pisali su ih oni koji od početka bijahu očevidci i sluge Riječi. Izvješća je Luka pomno ispitao, provjerio i proučio, te se nadahnut Duhom, te životom i djelom Isusa Krista odlučio da i on sve to po redu opiše i to svome vrlome Teofilu da bi se čitajući osvjedočio o pouzdanosti svega u čemu je čitanjem tih spisa bio poučen.

Napisavši Evanđelje, Luka je započeo i drugu knjigu u kojoj je opisao djela apostolska, povijest Prve Crkve, Pracrkve. U uvodnim rečenicama pisac se ponovno javlja onome svome čitatelju Teofilu, mi bismo rekli Bogoljubu, spominjući da je prvu knjigu, tj. Evanđelje, sastavio pišući o svemu što je Isus činio i učio, i to sve do dana kada je uznesen na nebo davši svoje upute apostolima što ih je izabrao po Duhu Svetome. Potom odmah ide u srž pitanja govoreći da se apostolima poslije kalvarijske muke i trodnevlja proboravljena u grobu pokazao mnogim dokazima da je živ ukazujući im se četrdeset dana i govoreći im o Kraljevstvu Božjem, te ih je jednom zgodom podsjetio za vrijeme ukazanja i blagovanja da je Ivan krštavao vodom a oni će biti kršteni Duhom Svetim u Jeruzalemu što je obećanje Očevo (usp. Dj 1,1-5).

Iz ova dva uvoda u Lukino evanđelje i Djela apostolska ukratko saznajemo određeni slijed sijanja i rasta Riječi Božje. Naime, najprije ju je izgovorio Isus Krist u raznim prigodama, što je ustvari slikovito rečeno njegovo sijanje Riječi u ljudske duše i srca. Ta se riječ padajući na plodno tlo umnažala u drugim srcima i dušama, a tako će to teći i kroz povijest svete Crkve. U određenom povijesnom času Riječ su evanđelisti zapisali, tako je Markovo evanđelje nastalo oko 60. god., Matejevo oko 70. god., Lukino između 75. i 80. god. i Ivanovo oko 100. god. Kroz povijest su prepisivana i širena među svim narodima svijeta, a to i danas traje zahvaljujući misionarima, svem svećenstvu i redovništvu, te svim vjernicima.

 Pogled na Nazaret
 Pogled na Nazaret

Potom slijedi Lukino izvješće o Isusovu povratku u Galileju i o njegovoj odbačenosti u Nazaretu (Lk 4,14-30). Isus se u snazi Duha vratio u Galileju. Glas o njemu brzo se širio po toj cvjetnoj pokrajini i njezinim selima i gradovima. Evanđelist Luka sažeto veli da su ga svi rado prihvaćali i slavili, što znači da su prihvaćali njegov nauk, riječi i djela. Sinagoge su redovito bile ispunjene vjernicima, a mnoštvo nije ni moglo uvijek stati u te sakralne prostore.

Tako je Isus stigao u svoj zavičajni grad Nazaret, gdje je proveo djetinjstvo i mladenaštvo. Prema ustaljenom običaju došao je subotom u sinagogu. Kad se sabrao narod, ustao je radi čitanja. Pružena mu je knjiga proroka Izaije, koju je i zatražio od nadstojnika sinagoge. Inače svatko tko je želio čitati trebao se samo prijaviti nadstojniku i bilo bi mu uslišano. Razvio je tu knjigu i našao mjesto, te ga pročitao: “Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.“ (Iz 61,1-2; Lk 4,18-19). Nakon što je pročitao ovaj odlomak, tada je savio svitak knjige, vratio ga poslužitelju i čuvaru knjiga, te sjeo. Svi su ga pomno slušali i dugo su ga gledali nakon čitanja. Potom se ponovno ustao i izgovorio ove riječi kao svoj zaključak: “Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“

Don Ilija Drmić/Tomislavcity