Gluhoga mucavca iz dekapolskog područja (danas Jordan) donijeli su Isusu doprativši ga zacijelo njegovi poznanici, prijatelji i dobrotvori, koji su pogani. Oni su ga zamolili da položi na nj svoje ruke, jer to je čin koji su oni vidjeli u nekoj prigodi ozdravljenja bolesnika ili su o tome čuli od nekih koji su bili prisutni za vrijeme Isusova liječenja, ozdravljenja raznovrsnih bolesnika. Samim svojim pristupom i upitom oni su očitovali svoje povjerenje, pa čak i određeni oblik svoje vjere, a bolesnik se prepustio njima i dobrome Učitelju koji pomaže bolesnima i svima ostalima.

Isus ga potom nakon razgovora odvede nasamo, malo dalje od mnoštva naroda. Tu mu utisne u uši svoje svete prste, zatim ispljune pljuvačku i dotakne se njome njegova jezika. Nakon tih akcija i radnji usmjeri pogled prema nebu, duboko uzdahne i rekne aramejski: “Effata!“ Ova riječ znači: “Otvori se!“ Evanđelist Marko svjedoči u svome evanđelju da su se gluhome mucavcu istoga trena Isusova izgovora te riječi otvorile uši, pa je mogao čuti njegov glas kao i glasove onih koji su ga doveli i koji su bili nazočni na ovome izlječenju, i svima im je mogao uzvratiti svojim popratnim radosnim krikom kada mu se razdriješila spona jezika.

Ovim činom i obredom “Effata“ kao da se dogodilo ponovno stvaranje (usp. Post 1,10-31), koje uključuje pravilan govor i dobar sluh. Pravilan govor pretpostavlja dobro poznavanje materinskoga jezika i tečan izgovor sa svom prozodijom. Isus je ovoga gluhoga mucavca istovremeno obdario mnogim darovima: velikim darom jezika i govora njegovih roditelja, zatim jezika onih koji su ga doveli k Isusu, te uporabom svih dijelova usne šupljine prilikom govorenja. Uz to Isus ga je oslobodio gluhoće i on je sve mogao slušati, razaznavati značenja i odgovarati na svaki upit svojih sugovornika. S vremenom je te svoje darove usavršavao slušanjem i govorenjem, a jezik se savršeno ne može naučiti bez sluha.

Postoji ovdje i još jedna dublja razina motrenja, a odnosi se na ono metaforično značenje, gdje gluhi mogu biti svi oni koji su začepili svoje uši, te ne čuju Božju istinu o svijetu, čovjeku i Bogu. Nakon toga, valja motriti i pojam njemakova jezika koji se ne koristi u govorenju o velikim istinama i pojavama u čovjeku i tome istome svijetu. Isus donosi svoju radosnu vijest želeći da ljudi otvore uši i da je čuju i razumiju, te da razvežu spone jezika i otpočnu zboriti istinu naviještajući je na svakom svome koraku pomažući svima koji su duhovno gluhi i nijemi ili su samo duhovni mucavci (usp. Iz 35,5-7).

Don Ilija Drmić/Tomislavcity