Isus je svojim sljedbenicima pripovjedio ovu svoju prispodobu o neplodnoj smokvi (Lk 13,6-9). Naime, on veli da je netko zasadio smokvu u svom vinogradu, što je bila česta pojava u to doba. Smokva u vinogradu imala je lijepu ukrasnu i figurativnu ulogu, ali i korisnu.

Sadnja smokve bijaše bila zacijelo u razdoblju mirovanja vegetacije, i to od studenoga do ožujka. Radi se o ovdje jednom stablu smokve oko kojega se ipak trebalo dobrano truditi, i to opkopavanjem, dodavanjem goveđega izmetnoga stajnika, zalijevanjem vodom u sušnim mjesecima godine, zatim praćenjem njezina polaganoga rasta, potom skrb glede temperature jer je smokva toploljubiva, nadalje i rastresita tla, omogućavanjem piramidalnog i raširenog oblika krošnje, uredno obavljanje zimske i ljetne rezidbe s ciljem produljenja vijeka stabla i osiguranja mnogobrojnoga prinosa, te konačno doček slasnoga blagovanja plodova.

Kad je konačno smokva stasala i trebala roditi prvim plodovima, dogodilo se to da je zatajila. Došao je do nje njezin vlasnik s nakanom da ubere njezin predmnijevani slatki plod, ali nažalost nije ga ubrao niti ga je pojeo ni on ni bilo tko iz obitelji i od slugu. Upitao je svoga vinogradara o svemu što bi se moglo dogoditi s njome govoreći da već tri godine dolazi i traži ploda na ovoj smokvi ali ga nije ubrao. Stoga mu naredi da je posiječe, jer tako neplodna samo iscrpljuje zemlju. Ovaj njegov radnik, koji je sve učinio uz Božju pomoć da urodi, zamolio je svoga gospodara da se strpi još jednu godinu, jer će je on dodatno opkopati, pognojiti i zalijevati vodom ako ne bude kiše. U tom slučaju on izražava vjeru i nadu da će ubuduće ipak uroditi. A ako se dogodi da ne urodi dogodine, neka onda naredi sječu.

Ovo je lijep i optimističan stav koji smo mi ljudi grješnici doživjeli u svome životu. Najprije smo bili neplodni dobrim djelima i onim plodovima koji su se od nas tražili, a kada nam je Bog dao novu priliku, stvar je krenula u pravom pravcu. Promjena je donijela novo lice i sve novo, a među tim novostima su i djela, kao i svi ostali plodovi našega rada. Isus nas oslobađa kazne za propuste, koji ne moraju uvijek biti samo naši, nego su oni i naših bližnjih s kojima smo u suradnji, zatim mnogih drugih okolnosti i nepoželjnih utjecaja sa strane. Gospodin naš isključuje božansku kaznu za neplodnost, trajno nas poziva na obraćenje uma i srca kako bismo načinili zaokret u svome životnom tijeku i postigli dobar urod na svoju kao i na sveopću korist. Da nas je sasjekao u korijenu, kao što je kanio posjeći neplodno stablo smokve, bili bismo u škripcu glede budućnosti zemaljske, a još više nebeske za kojom inače čeznemo svojim unutarnjim čeznućima našega bića unatoč grješnosti koja nas prati na tome životnom hodu. Ali Bog je veći od našega srca i uma, te sve vidi i zna (usp. 1 Iv 3,20).

Don Ilija Drmić/Tomislavcity