U prvom čitanju iz knjige proroka Izaije (Iz 35,1-6a.10) imamo zanosnu sliku koja govori o povratku i oslobođenju iz sužanjstva židovskog naroda, ali slika u sebi krije i dublju razinu teološkog značenja koje se odnosi na sve čovječanstvo, na sve koji vjeruju u Boga, na sve koji su ”hodočasnici na putu prema vječnosti, prema kući Očevoj”. Naime, u prirodi će se dogoditi radost, a u ljudima iscjeljenje i ispunjenje svih nada, neobjašnjivo velika radost i vrlo veliko veselje. ”Nek se uzraduje pustinja i zemlja sasušena…” ”Sljepačke će tad oči progledati…” Ne znam je li moguće naći igdje vedriji tekst, poruku punu unutarnje radosti i vanjskog veselja!
Poslanica sv. Jakova apostola (Jak 5,7-10) u ovom kratkom odlomku govori dva puta o dolasku Gospodnjem, koji se čak približio. To Jakov piše u svoje vrijeme kako se Dolazak približio, a ako mi gledamo unazad toliko godina, onda se Dolazak u takvoj vremenskoj mjernoj vrijednosti i nije približio nego se dobrano udaljio. Međutim, naš način mjerenja vremena jest relativan, pa su i ti pojmovi približio, udaljio relativni. To znači kad bismo sve gledali u Bogu, skraćuje se ili čak poništavaju se vremenske mjerne jedinice, odnosno vrijeme kao da i ne postoji. Bog stoga dolazi u svakom našem času, on je neprestance u dolaženju čovjeku, a čovjek ga uvijek ne prepoznaje ili se čovjek neprestano od Boga udaljuje. Sv. Jakov potiče na razmišljanje kako se Dolazak približio, tako je blizu da ne može biti bliže. Stoga valja otvoriti svoje srce i čekati susret s Bogom kao što ”ratar iščekuje dragocjeni urod zemlje”. Bez obzira misli li se pod pojmom Dolazak pojedinačni po smrti svakoga pojedinoga čovjeka ili se misli na konačni Dolazak, ovdje je riječ o Božjem upornom dolaženju. Mi ne bismo smjeli ići ispred Boga koji dolazi ili bježati pred njim, nego okrenuti se i ići mu u susret bez straha, s ljubavlju!
Koliko je Bog uporan u svom hodu prema čovjeku, najbolje pokazuje odlomak iz Matejeva evanđelja (Mt 11,2-11), u kojem se govori o tome kako je Bog postao Bogočovjek po Isusu Kristu. U našem odlomku iz evanđelja riječ je o Ivanu Krstitelju koji iz Herodove tamnice u Maherontu iznad Mrtvog mora šalje svoje učenike da priupitaju Isusa je li on onaj pravi Mesija ili trebaju čekati drugoga. Isus odgovara zatočenom svjedoku ljubavi upravo onako kako je prorok Izaija prorekao: ”Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju…” Isusovim dolaskom obistinjuje se viđenje Izaijino i konačno dolazi preoblika prirode, čovjeka i svijeta. To mogu doživjeti i osjetiti samo oni koji idu Bogu u susret. Svijet je i dalje ”gruba Božja skica” za one koji bježe pred Bogom, koji neprestance dolazi k nama ljudima u naš ljudski prostor i našu ljudsku povijest tražeći čovjekovu suradnju sa sobom.
Don Ilija Drmić/Tomislavcity
