Proglašeni su najbolji likovno-lieterarni radovi hrvatskih učenika iz cijeloga svijeta pristiglih na 18. međunarodni natječaj “Zeleno i plavo putovanje”, a koje su organizirali Ankica i Ante Karačić, umjetnici iz Iserlohna, u suradnji s Maticom hrvatskom za Ruhrgebiet.
Na natječaj je pristiglo preko 500 radova iz sedam zemalja, a jedan nagrađeni rad pripada i našoj maloj sedmogodišnjoj učenici 2. razreda Josipi Zorić iz PŠ Crvenice.
U kategoriji od prvoga do četvrtoga razreda dodijeljeno je pet nagrada, Josipa je u grupi djece kojima je pripala četvrta nagrada. Izložba radova je u gradskoj galeriji u Iserlohnu, odakle seli za Dortmund, te potom u Ilok i Osijek.
Čestitamo našoj maloj umjetnici Josip te ostalim nagrađenima i sudionicima međunarodnoga likovno-literarnoga natječaja!
Ovom prigodomo objaljujemo i jedan od 80 literarnih radova pristiglih na temu “Zeleno i plavo putovanje”, a koji je napisao Ivan Polić, učenik 7. razred OŠ Franica Dall’era Vir – Bosna i Hercegovina.
Sve je tiho da tiše gotovo i ne može biti. Sablasnu tišinu moje sobe remeti tek kucanje zidnoga sata, a ja sjedim nad praznim listom papira i razmišljam o temi.
Pomalo se bojim otvoriti dušu i početi pisati, jer nisam siguran hoće li ovaj tanki komadić papira moći podnijeti svu tugu koju se spremam s njim podijeliti.
Kad sam pročitao naslov teme odmah sam se sjetio onih zelenih i plavih autobusa koji svaki dan kao lešinari kruže Hercegovinom i odvoze naše ljude negdje daleko odavde.
„Zašto?“ – pitam se. „Zašto to mora biti tako?“
I u mom Viru to je postalo svakodnevnica. Svako malo nečiji tata ili mama sjedne u zeleni ili plavi autobus i otputuje. Vrati se nakon pola godine s nešto eura u džepu, od kojih kupi kartu u jednom smjeru za cijelu obitelj, cijeli svoj život spakira u par bijednih kofera, krišom pusti koju suzu na kamen sivi i teška srca otputuje daleko u tuđinu.
Dan za danom naša se ognjišta gase, školske klupe ostaju prazne i nijemo pričaju priče o vremenima prošlim, lijepim i punim života.
Danas je moje selo tužno i ja s njim. Najtužnije od svega je školsko igralište. Još nedavno se na njemu okupljalo nas dosta i igralo nogomet. Sada nas se okupi jedva četvero, petero i igramo viktorije, jer nas nema dovoljno za nogomet. Kako je krenulo, bojim se da nas ne bude još manje.
Selo koje je do jučer vrvjelo životom pred mojim očima nestaje, a ja tu ne mogu ništa i to me ljuti.
Ljuti me to zeleno i plavo putovanje i mučno mi je od tih autobusa, koji mi odvoze prijatelje i rođake daleko.
I što je najgore, možda ih nikada više ne vrate.
OŠ fra Mijo Čuić Bukovica/Tomislavcity/hrvatskiglas.berlin
