Kad je tog kobnog dana, nakon još jedne neprospavane noći, s grčem u želucu i srcu odlučila reći momku šta ju snašlo, očajnički je poželjela “da je nije”.
Šta ako je ne tidne ženit… izvrgne ju ruglu… osramoti i sebe i cilu obitelj za navik. Ubiće je ćaća!
Strah je danomice rastao. Nije smjela na to ni misliti, a misli ništa drugo ne htjedoše misliti do to jedino.
U iščekivanju sudbonosnog priznanja, grlo se stiskalo i sušilo; dlanovi znojili, tijelo drhtalo…
Momak u kog se zaljubila na prvi pogled, bijaše iz drugoga sela.
“Kamo lipe sriće da ga moje oči nikad nisu vidile!”, očajavaše. Da bar može s nekim podijeliti toliki teret…
Ovako joj bijaše stostruko teži.
“Momak, brate, kršan ka jabuka”, govorili svi. “Šćeta što je siroma!”, dodavali kao da je siromaštvo fizička ili karakterna mana – nepopravljivo zlo.
Slagala se sa svim komplimentima kojim su ga kitili i nadodavala barem još triput toliko.
Po selu se na veliko šuškalo kako njih dvoje “ašikuju”. Nije joj smetalo.
Bijaše preko ušiju zaljubljena u tog mladića žarkih, ko ugljen crnih, očiju koje je grijahu u zimskim noćima i kad nije bio tu.
Shvativši da je trudna, zapekle je kao žeravica. Nije im se usuđivala otkriti tajnu čak ni u mislima.
A, morat će… morati!
Ta, ionako će se selom proširiti glas brže i razornije od šumskog požara, kako to biva sa svim ružnim stvarima.
“Neću to priživit!”, šaptala bi s užasom kad bi zamišljala strašni sud koji bi uslijedio ako bi odbio oženiti se njome.
” Bolje da me nije!”, odzvanjalo iznutra.
Približilo se vrijeme u koje bi obično dolazio “njen dragi”.
Jedva je disala.
Koljena klecala kao pred kakvom smrtnom pogibelji.
Bezbroj puta pribiraše po mislima riječi kojima bi otpočela mučni čin otkrivanja “strašne tajne” i uvijek bi je spopadala hladna jeza, te bi zapadala u stanje nalik bunilu – noćnoj mori iz koje se nije mogla probuditi.
“Kako li će reagirati, Gospe moja?!”
Nastojala je zamišljati povoljan ishod, ali bi uvijek, nekako neprimjetno skliznula u onaj suprotni i obamrla.
U takvom raspoloženju začu poznati bat koraka.
Banuo je vedar i nasmješen, mirišući na snijeg i vjetar.
Ona se oćuti poput suvog lista koji se tek ovlaš drži na goloj grani. Najmanji dašak mogao bi ga otpuhati zauvijek.
Crv sumnje, koji je stasao u udava, već ju je napola pojeo, a on kanda ništa nije primijetio.
Umjesto pozdrava nekontrolirano je briznula u plač.
Mladić se smeo ne skrivajući zaprepaštenje.
Na pitanje u čemu je problem, zagnjurila je glavu u jastuk i rukama poklopila usta da priguši jecaje koji su suknuli kao vulkansko grotlo pod pritiskom užarenog stijenja.
Na opetovano pitanje izbezumljena mladića, zarivala je glavu sve dublje u jastuk, osjećajući se poput lopova, razbojnika, ubojice…
On je uhvati za ramena i prodrma kao da želi iz nje istresti nešto što se unutra zaglavilo.
“Moram ti nešto reć…” – istisnu ona između jecaja.
Nije slutilo na dobro.
“Pa, reci…!”, reče ispunjen strepnjom.
‘Samo nemoj da se mene tiče, ako Boga znadeš!’, nadovezala se jetka misao.
“Izgleda da… da sam…”
Zagrcnula se ne mogavši prevaliti preko usta tu “strašnu besidu”.
Shvatio je i ustuknuo kao pred utvarom.
“Šta pričaš, jadna ne bila?!”, viknu užasnut.
Oči mu se ispuniše gnjevom.
“O čem govoriš!”, ponovi prezrivim tonom koji je dovoljno govorio o njegovu stavu.
Jecala je pritišćući usta jastukom.
Oči što sjevahu na nju pred svjetlom petrelojke pržile su i one mrvice dostojanstva koje su možebit preživjele,
ne dajući nikakva izgleda njenoj nadi.
Bijaše to strašni palac okrenut dolje i ljubavi i životu.
Pred njim više ne bijaše njegova “draga”, niti žena, nego drolja vrijedna žaljenja, a ne sažaljenja.
Čemer nalik smrti svalio se na grudi.
U srcu ostade tek jedna želja – da je nije.
(Nastavlja se)
Mulica/Tomislavcity