Videći koliko je potresena, nemalo zbunjeni, svi se sjatiše oko Petre. Najmanje što se očekivalo od ponosite učiteljice koja pršti samopouzdanjem, bijahu suze i jecaji. I baš pred njim – “tovarom o ćaće”.
Nije li to slabost koja možda i priliči priprostom seljaku, ali ne i ugledniku kakvima, onomad, držahu učitelje. Njima ne dolikuje da pokazuju ljudske slabosti, sve ako i jesu “samo ljudi”.
“Eno, rasplako si sritnicu!”, prekori ga žena pokazujući na Petru koju su tješili i tetošili polubrat i polusestra. Prizor bijaše nadrealan.
A, on se nije obazirao na ženin prijekor, niti se osvrtao na “sritnu sritnicu”.
Nesigurnim korakom išao je prema mjestu gdje je spremna čekala konjska zaprega – spas od mučnog dana i osjećaja koje nije uspio utopiti u svim promilima što mu odrveniše i noge i jezik i um, ali ne i žalac krivnje.
I ženi mu i ostalima promakla je činjenica da je, možebit, njemu bila potrebnija utjeha, nego li Petri i da bi bilo “sevap” barem ga pustiti na miru s njegovim jadom koji dovoljno peče i bez dodatnih otrovnih strelica.
Petra je to nekako naslutila i baš to ju ispunilo ganućem.
Možda zato što bijaše prirodno osjetljiva, a možda i zato što mu je davnih dana, nakon mnogo mučne duhovne borbe, iskreno oprostila. Ili jednostavno zato što joj bijaše otac, pa kakav god.
Sijedim vlasima lakše se praštaju grijesi mladosti sve kad i ne bi bile rođenog “ćaće”.
No, kako to obično biva, on sam, kanda, nije mogao oprostiti samome sebi i zato nije mogao prihvatiti njeno praštanje s kojim se do kraja života nosio kako je znao i umio: mrzovoljom, alkoholom, samookrivljivanjem…
Kad je to ispričala majci, Petra je shvatila svu veličinu blagoslova praštanja. Marija, naime, nije izgovorila ni jedne ružne riječi protiv tog čovjeka – ni tada, ni ikada prije.
Možda to duguje svojim časnim sestrama koje su je majčinski primile kad ju, onomad, rođeni otac izbacio.
Svojim primjerom učile su je da nikada na zlo ne odgovara zlom.
Bilo kako bilo, nečija ljubav, molitve i skrb urodile su divnim plodovima, a ta ista ljubav kadra je “obrisati svaku suzu s lica”, sa srca i duše.
Deset godina nakon toga, Mulica je ukoričila svoju životnu priču pod nazivom “Mulica” i ponovno podigla buru osjećaja.
Svi koji su znali čitati otimahu od usta da bi kupili tu čudesnu knjigu o događajima kojima sami bijahu svjedocima.
I makar i dalje, s pravom, osuđivahu Marijin mladenački grijeh, mnogo je oko zasuzilo slušajući priču iz jedne druge perspektive.
Upravo je priča “njihove Mulice”, na najbolji način svjedočila što znači ono tako neshvatljivo “razlikovanje grijeha od grešnika”.
Na samom kraju, priča o “Mulici” izjednačila je nužnost oprosta samome sebi s činom milosrđa – zaključivši kako “Bog lako nađe put do raskajana srca da ga iscijeli.”
Nadajući se da će ta evanđeoska mudrost dotaknuti onoga kome je, prije svih, bila namijenjena, priču je posvetila svome pravome ocu – Duji koji je, onomad, vratio ljudsko dostojanstvo njenoj osramoćenoj majci, a preko nje i njoj samoj, pruživši joj sve ono zbog čega očevi i jesu očevi.
“Život ne ispadne uvik kako očekuješ, ma uvik postoji nada mimo svake nade. Ova je priča svjedokom te nade.” – stajalo je na završetku priče o Mulici, potpisane jednostavno s “Mulica” – kako su je i zvali.
(KRAJ)
Mulica/Tomislavcity