Ostavši sam, s unukinim crtežom na prsima, Petar je dugo, dugo buljio u njega; mimo njega, kroz njega…
Onda je spazio da na rubu crteža nešto piše.
Davno je naučio pisati, no u njegovu skučenom svijetu gotovo mu i nije trebalo.
‘Didu Petru, od unuke Petre’ – pisalo je odraslim rukopisom – vjerojatno Marijinim.
Vršcima prstiju, pritisnu prsa tim crtežom s “dva susa” osjetivši kako njegovo neobično ubrzano lupa – zapravo bubnja.
“De se još i ti obotali, Božje ti kiše!”, srdio se između dva kašlja, te ponovno prinosio papir oslabjelim očima poluglasno slovkajući.
Ni sam ne zna koliko je zurio slušajući kako mu u glavi odzvanja tepajući glasić.
“Suse” – ponovi u po glasa s osmjehom nalik grču, kao da je malena još tu, pokraj kreveta. Zatrese glavom shvativši da priča sam sa sobom. Te noći nije se naspavao.
Sutradan, oko istih doba, žustro se pridigao da što prije provjeri je su li doveli malu.
Istovremeno ona otrže ruku iz babine, te potrči k njemu slavodobitno vičući: “Eno dida!”, kao da ga nitko drugi nije vidio.
Dida se smješkao vedriji no ikad.
Ovaj put požuri se ona odmah predati poklon.
– Evo! – reče zajapurena, pružajući papirnatu vrećicu, što ju baba pridržavaše za dno.
– U-u… razvuče on – šta li je to?!
– Smovke! – požuri objasniti, ponosna što zna – što ih je sama donijela i sama brala – jer je već velika – nije propustila napomenuti.
– Smovke… – nasmija se did – Pa, ti si… Ti si onda velka cura, kad moš ovo nosit! Nu, kako je teško!
– Meni nije! – zacvrkuta – Ja… Ja mogu nosit! – doda ponosno dražesno pritišćući glas “s”.
– A-a-a… Pa, ti si, undan, prava pravcata cura!
Hihotala se kako to običavaju djeca kad ne znaju što bi odgovorila.
– Da mi iđemo? – upade fratar šaljivo – Nas dvoje ko da i nema. A, Ruže?
Žena, ne reče ništa.
Ruka na ustima i srcu i svjetlucanje u ovlaženim očima govorili su daleko rječitije. Sestre ih šapatom i gestama upozoravale da ne ostaju dugo – bolesniku je naime trebalo odmora i mira.
Tako im, eto, malecka ukrala i ono malo vremena od posjete.
Na odlasku malena obeća da će doći i sutra.
– Sto na sto? – prihvati djed.
– Aha. – potvrdi njišući se.
Idući dan, Petar se od jutra pripremao za novi susret. Ponovno je gledao crtež prisjećajući se svake riječi, kretnje, osmjeha…
Na vratima se, međutim, pojavi samo žena.
Iznenađen se trže izvirujući prema vratima.
– A, ostali…? – reče pogleda prikovana za vrata.
– Pratar je moro ić… – zamuca ona i i proguta pljuvačku.
– A, mala…?
Tamna sjena preleti mu licem. Zurio je u ženu neobično smrknut i potišten.
– Mala je… ostala dolike… – nervozno je lomila prste tražeći prikladne riječi – pri bolnicom… – doda šapatom i obrisa oči velikom maramicom.
– A…? – prupita više očima, nego glasom.
– U autu… – jedva protisnu – s Marijom…
Izgovorivši pred njim kćerkino ime, kao da je zbacila s ramena teški teret, ona glasno zarida.
Petar je u prepasti zurio. Čelo mu se nabralo, usne stisnule.
– Dovezla nas, pa…. Dolike su. Ona i mala. – tumačila kratkim, isprekidanim jecajima.
Kao da ga stotine gromova ošinulo, zabezeknuto je piljio u nju, sivog, smrknutog lica.
Niz kičmu mu sunuli ledeni žmarci, a ispod bolničkih plahti ruke podrhtavale. Riječi ne mogaše izustiti. Zurio je negdje kroz nju.
– Tila te vidit… – prenu ga novi jecaj!
Šutke je spustio otežalu glavu na uzglavlje. Čulo se samo teško disanje. Je li čuo šta je rekla, pitala se tiho jecajući.
– Undak… Šta da joj rečen…? – prošapta, susprežući dah.
Disao je neobično teško. Na smrt se prepala.
Pojavi se sestra s maskom kisika.
– Šta mu je, za ime Božje?! – upita preneražena žena.
– Biće dobro, ne bojte se! – umirivala ju – Napad kašlja. Brzo će to. Jak je on.
Nije, znala šta joj je činiti, pa iziđe na prstima.
Dočeka ju Marija “sva na iglama”. Rukom je pristiskala srce da ne iskoči. Kao udaljeni eho odzvanjale u srcu majčine strepnje.
– Budem li čekala da me sam pozove, moglo bi, ne daj Bože, biti kasno – šaptala kršeći ruke isto kao i majka – Nek misli šta oće i osića šta oće… – nastavi odlučnim glasom – želim ga vidit, pa, makar me ponovno izbacio vani!
Pokrila je lice rukama i zaridala. Malena Petra, koja stalno dodijavaše ponavljajući “ka će mo ić didu”, udari u plač videći usplahirenu baku i majku u suzama.
Onako bojažljiva i kolebljiva, Ruža nije bila baš načistu: “Bojin se šta će on…”, mahala glavom u nedoumici. “Da mu se, ne daj Bože, ne pogorša!”.
Na trenutak Marija otplovi u vrijeme od prije tri godine kad je isto ovako bespomoćno plakala, tek ponešto glasnije i očajnije.
Iznurilo ju mučno prisjećanje i pusto iščekivanje.
– Njegovo je pravo da se i dalje ljuti, ako oće – zabrzeta da otkloni poplavu sjećanja – a, moje… A, šta da, ne daj Bože, umre… – tu, prid nosom!?
Glas ju izdade. S dlanom na ustima nastojaše progutati jecaj.
– Bošsačuvaj! – zakuka majka.
Mala je Petra čas plakala, čas postavljala neugodna pitanja. Mariji prekipje.
– Ajmo k njemu! – reče čvrsto zgrabivši kćerkinu ruku – Dosta je čekanja!
U tih par godina, sazrela je više nego bi se očekivalo.
Mnogošta se ne bi očekivalo – da se uda, zaposli, pa čak i limuzinu vozi…
Tko bi mogao i pomisliti one kobne noći kad je…
Kaotične misli strelovito su sijevale grmeći čas na jednom čas na drugom kraju unutrašnjeg neba.
Pred vratima sobe, sestra im reče da je bolesnik budan i da mu je sada bolje.
Baba i mala tiho uniđoše.
Marija pričeka još par trenutaka, da se još malo proba pribrati…
– Nosi to didu! Brzo! – šapnula je malenoj, prije nego su otvorili vrata. Gotovo trenutno čula je uzvik: “Dida! Dida!”
Napregla je sluh kako ne bi propustila koju riječ.
Petru se vratila normalna boja. Je li zbog male ili… teško je reći.
– Dida…! – šeprtljala je pružajuć zavežljaj u malenoj, bucmastoj ruci.
Didu grunuše suze koje nastojaše sakriti od žene, te se saže podižući i malecku i zavežljaj.
Kroz otkučena vrata, Marija je, bez srama virila širom otvorenih usta.
– Šta si to donila svom didu? – reče on tronuto, spuštajući ruku na njenu kosicu jedva je dotičući – kao da se boji da bi njegova grubost mogla povrijediti tu anđeosku nježnost.
Prvi put je malenu, pred samim sobom, nazvao unukom, koristeći posvojnu zamjenicu.
Iz vidia mu iščezla i baba i maramica koju gužvaše u ruci. “Da joj bude naporuči”.
Uzbuđena, malecka šeprtljavo nastojaše razvezati zavežljaj što je dida vidno oraspoložilo.
Marija zaključi kako je dovoljno vidjela. Sad ili nikad!
Duboko udahnuvši, kao da se sprema za uron na dah, otvori vrata i zakorači unutra.
Vrijeme se zaustavilo.
(Nastavlja se)
