Malo po malo, cijelo selo doznalo za slike s Marijina vjenčanja.

“Čovik, brate, kšan, životan, nemeš reć… A, da viš kakvu limuzinu voza… Mo, imućan, eto ti!” – pričala kuma kumi, prija priji, susjeda susjedi…
“Eto viš… bolje ti je imat sriće, neg pošćenja! – bunili se drugi – Pa, ja. Pošto bi, nešto tako, zapalo poštenu curu!”. Tako nekako sudili dežurni nezadovoljnici o dvojbenoj nebeskoj pravednosti.
Na prste jedne ruke mogli se nabrojiti oni kojima je bilo drago zbog iznenadne sreće njihove mještanke.
Dok je imala status “upropašćene cure” – dakle, bezvrijedne robe, još bi se i našao tkogod tko bi ju, “bidnu”, požalio. Kad se pokazalo da njihovi vrijednosni sudovi nisu sveopće mjerilo istine, sve se u njima pobunilo.
U zajedljivim komentarima u kojima svaka druga bijaše o “muletu”, prednjačile one ozlojeđene – bilo lošom udajom kćeri, bilo curovanjem koje se opasno oduljilo ili već nečim što bi radije poželjele drugima nego sebi.
Pravorijek frustracije, najradije bi zakonom “ozgar i ozdal” zabranio sreću i svima drugima, ukoliko se o njih ogriješio; pa gdje neće jednoj takvoj “bošsačuvaj” djevojčuri poput Marije.
Tuđe je rugo odvajkada najbolji melem na ranu ozlojeđenosti kako bi izgledala manjom.
Zlurada šaputanja, brzo stizala i do ušiju roditelja. Po nekom nepisanom zakonu, ružne se vijesti šire brzinom požara.
Jadna se majka trsila braniti “ćerinu čast i obraz”, kako je znala i umjela, no nije joj baš polazilo za rukom, već i zato što nije imala muža na svojoj strani, pa kad ga jedne prigode “ujtila kako kriomice gleda slike”, zamalo joj nije otkazalo srce od probuđene nade.
Na vršcima prstiju, brzo se udaljila s “mjesta zločina”, nečujna kao mačka.
Nikada joj ne bi oprostio to poniženje – zavodljivost “istočnog grijeha” kojem, poput praoca Adama, nije odolio.
“Ne raskine li slike, znači da me Gospa čula!”, strepila zaklinjući i preklinjući “dragu Gospu” da se “sritnjak dozove pameti”.
Čim je izišao iz sobe, jurnula unutra “ko da je vile gone”. Slike su, Bogu hvala, bile netaknute.
Klekla je “na gola kolina” i poluglasno zahvaljivala nebu za naklonost, čas ljubeć slike, čas sklapajuć ruke na zahvalu.
“E, neće l dragi Bog dat da joj oprosti!”, kršila ruke, po tko zna koji put gledajući kćerino “kršno” lice.
“E, Bože, Bože…”
I opet se usne spuštale na glatku površinu fotografije; opet oči suzile.
Nedugo nakon toga Petar se razbolio.
Mjesni liječnici uputili ga za Split.
Ne htjede ni čuti.
Vjeran svojoj naravi, odbijao se “pokazati slabićem”, čak i pred “glupom bolešću”.
Danima se mučio ležeći u postelji, no stanje se nije poboljšalo. Bijaše pretjerano iscrpljen i slab za daljnji otpor i buntovništvo.
Za par dana primljen je u splitsku bolnicu, kao hitni slučaj. S njime se zaputila i žena u pratnji župnika – tobože slučajnom koincidencijom.
Oka sritnica nije sklopila dan uoči polaska.
“Bože mili, uskoro ću vidit ćer i unuku!
Neće l se pomirit, daj ti Isuse! O, Gospe, Gospe!”, ponavljala je i ponavljala bez prestanka, te nastavila i onda kad joj je liječnik obzirno priopćio neugodnu dijagnozu karcinoma.
“Zloćudni.” – rekao je suosjećajno sliježući ramenima.
Problijedila je!
Uzalud bijaše fratrovo tješenje voljom i moći Božjom.
Njoj je rak oduvijek značio samo jedno.
“Ne zove se to džabe smrtonosna bolest, jadna ti san!”, tužila, dok ju tapšao po ramenima, kao nekoć Mariju.
“Izilo ga, valjda, to nutarnje trvenje povriđenog ponosa i oprosta koji nije moga dati – šaptao velečasni više za sebe – Nema ništa nazor. Ni ljubavi, ni oprosta – ničega”.
Uz uobičajene izraze nade, liječnik reče da moraju biti strpljivi. “Nema druge”.
Kao da je to lako, mislila je slomljena. “Ko će sritnom isanu napripravit strpljenja! Malo sam ga satrajisala i brez ovoga, rano moja!”
Kad se pozdravljala s mužem, samo je plakala.
“Drži se Petre! – dobaci fratar – Sad ćemo nas dvoje malo do samostana… kod moje časne, pa…”
Nije dovršio misao.
Petar je stenjao zatrpan cijevima infuzije.
Iscrpljen od bolesti, pretraga, putovanja… osjećao se prazno i jadno onako ispružen na tim bijelim čaršavima i crnom prazninom unutra.
Nije mario za zabrinuta lica liječnika, dijagnozu, niti ženine suze. Čemu ozdravljati?
Dok su njih dvoje izlazili, spustio je teške kapke stenjući od bolova što jednako pritiskahu i tijelo i dušu.
Napustivši bolnicu, njih dvoje se nisu uputili u samostan, kako rekoše, nego vrcom Mariji. Časne su joj već prije javile za ćaćinu bolest i dolazak u bolnicu.
Vrtila se po kući “ko muva bez glave”.
Po tisućiti put ponavljala kćerkici tko joj dolazi sa “barba platnom” – kako je malena zazvala fratra uvjerena da im je on neki bliski rod.
Dijete nikako nije moglo zamisliti “drugu babu”. “Zasto ona nije tu di i mi?” – ponavljalo unedogled.
Malo je reći da je Marija bila uzbuđena.
Majci se, pak, činilo kao da bi joj nekako bio lakše susresti onu “staru” Mariju, nego tu “damu” u koju se prometnula. “Pa taj gracki zet… Gospe, Gospe!”
Sve joj se, onako plahoj i snebivljivoj, činilo kao u snu, u priči, ili kakvoj tamo izmišljotini…
Nije bila od velikog kuraža, kao ni većina žena, “u ni vakat”, pa se u njoj sudaralo Bog te pitaj što sve ne – od radosti do mučne nelagode.
Bubnjalo joj u srcu i glavi i zavijalo u želucu. Spopadali ju neki trnci.
Poznajući tu vrstu plahosti seoskih žena, (kakva bijaše i njegova “mater”), koje su rijetko koraknule izvan vlastitog sela silno zazirući od strane im gradske sredine, fratar se trudio olakšati Ruži nižući pohvale na račun zeta- i kako se “stvarno nema čega ustručavati”.
A, ona se šutke obazirala uokolo, čas za jednom, čas za drugom “čudnovatošću” – i kolike su zgradurine; koliko čeljadi i limuzina; i kako je “testa” ravna… – te bi, bar na tren, skretala uzburkane misli od
pritiska u glavi i prsima.
A, Marija…
Kao da ju zahvatio silni orkan i kovitla je čas tamo, čas ovamo – iz vatre u vodu i natrag. Kao da dolazi kralj, car… Ma, kakav car…!
(Nastavlja se)

Mulica/Tomislavcity