Kao grom iz vedra neba, pukla po selu, vijest o Marijinom vjenčanju, prenoseći se neshvatljivom brzinom.
“A, moš mislit na šta liči kad uzima ženu s muletom.”, cijedili kroz zube zluradi.
“Kažu da je jako imućan. I školovan.”, iščuđavali se drugi.
“U ni vakat”- kaže narod – bilo lakše nabasati na Supermana, nego na “školovana isana”.
A, selo, ko selo. Sve uveličava, svemu se iščuđava, sve “raščupava”, sve ga zanima.
“Eno, mater joj naman procvitala.” – negodovali treći.
Tu bijahu u pravu. “Sritnica“ se čak ponešto okuražila, te potajice pozvala “pratra da malo svrati na rakiju, te joj sve natenane razoputi, tako da i on čuje” – misleći na muža.
A, on već sve čuo kao i ostali.
I kako je “čovik na svom mistu – dobar, pobožan, berićetan… pa još i imućan.“
Bog ti ga zna kako se to dozna, ali se nekako doznavalo i prije nego je “pratar stigao na čašicu rakije”.
Dok je selo tako raspredalo na dugo i na široko, kako joj se, eto, nekim čudom “posrićilo. Marija se, uz svoju novu obitelj, pripremala za iznimno skromnu svadbu..
Mladoženja nije imao ništa protiv, makar kao tipično gradsko dijete, nije baš shvaćao razloge tolike skromnosti, niti se time zamarao. Volio je tu ženu, sve ostalo bijaše sporedno.
Vjenčali se bez ikakve pompe, ali dostojanstveno. Vjenčano prstenje na prste im stavio Marijin “dobri pratar”. Jedna od časnih sestara bila joj vjenčana kuma, a istovremeno je krštena i mala Petra – u didovo ime. “Držala ju” časna Veronika – Marijin anđeo.
“Uh… Podigla oko sebe tolike svete bedeme da san mora najprije izmolit kakve litanije prije nego joj priđem na dva koraka”, šalio se kasnije muž.
Život joj se, još jednom, stubokom promijenio.
U kući živjelo “samo njizi troje – sami samcijati. E, šta li ti seoske obitelji s čudo više čeljadi, nego kreveta”, čudila se dok se nije navikla na takav luksuz.
Nije joj dugo trebalo.
Doskora i ona postala “gospoja” prid kojom se gospoda “mašala za šešir”.
“More li većeg čuda!”, smijala se s časnim sestrama kad bi ih “obašla” s kakvom “gospockom ambrelom”, brošem ili šeširićem na glavi.
“Neka se samo mašaju!”, svitovala ju sestra-anđeo podignutog dlana. “Nije to rđavo! Sve ima svoje vrime, štono kaže Propovjednik.”
Bila je silno ponosna na svoju štićenicu u koju je polagala više vjere, nego ona sama. I bi joj kako je vjerovala.
Vrativši se s vjenčanja o kome je raspredala cijela kugla zemaljska, kako se činilo, fratar obeća uzbuđenoj majci dati slike s vjenčanja.
“Vidit ćeš i ćer i zeta i unučicu.”, reče joj.
“Zove se Petra. U didovo. Ja je krstio, to znaš.”
Od pusta uzbuđenja, “sritnoj se materi” prekomjerna bujica misli zaglavila u umu – ni jedne da se progura van.
U prepasti je gledala u župnika, pokrivajući usne dlanovima: ” Slike! Moj Bože! Moj Bože!”, ponavljala je kršeći ruke išarane debelim venama.
– A, je li ona dobro – moja Marija? – upita kroz suze kad se malo povratila od šoka – I mala… – doda tiše, s osjetnom nelagodom.
– Ne može bolje! – veselo će fratar – Da je samo vidiš… Prava dama. A, mala Petra… Ko kakva princeza. Eto ti kako su.
– Moj Bože! Moj Bože…- brisala dlanovima suze – A, veliš… – nage mu se bliže uhu – nadila joj u didovo – Petra?
– U didovo, ja. Mala ki anđelak. Kad je did vidi, zaljubit će se, za sve osve, vidit ćeš ti!
– A, Gospe moja! E, Bog te dragi čujo, moj velečasni! – tiho je jecala – Bog te dragi čujo! A, šta reče, ka će slike prispit?
– Čim dođu, eto mene… “na rakijicu”! – našali se.
– Eee, Gospe moja! Ne mogu dočekat da ji vidim… barem na sliki, muko moja! – zajeca glasnije nego je željela.
– Dobro je. Dat će Bog. – potapša je župnik po ramenu pozdravljajući se. Ostala je uplakana, ali bremenita dobrim nadanjima.
Kad je, nakon nešto vremena, fratar – tobože usput – banuo preda nju, ko da ju sunce ogranulo.
“Je su došle?!”, izusti prekomjerno uzbuđena, čim otpozdravi s “vazda Isus, moj velečasni”.
Svećenik se maši za džep, a njoj se ote uzdah, nalik jauku.
Jednom je rukom brisala krupne suze, a drugom poklopila usta da donekle zatomi navalu osjećaja.
Lakom kretnjom izvadi on nekoliko fotografija u boji i pruži joj.
Skoro se srušila od siline pomiješanih osjećaja. Jedva je prepoznala rođenu kćer.
S drhtavog dlana smiješila joj se neka dama, u “prikoviše modernim aljinama. Ćusto odilce, štiklice i tašnica pod rukom…”, plesale joj pred suznim očima.
Upitno pogleda župnika, kao da se ne usuđuje mimo njegova odobrenja povjerovati da je ta dama, njena Marija.
– Tvoja Marija, e. Šta san ti reka.
– Marija…- šaptala u nevjerici.
– Nego! A, ovo je mala Petra. – pokaza joj kažiprstom kao da je moglo biti ikakve sumnje – A, evo i zeta. – doda kucnuvši dvaput na pristalog gospodina u savršeno skrojenom odijelu s kravatom. Između njih se smješkalo dražesno lice curice s gustim plavim kovrčama.
U ružičastoj haljinici od bogato nabranog tila posutog cvjetićima činila se kao minijaturna mladenka – princeza iz bajki. Čudo Božje pred babinim zamućenim očima.
Zanjemila je zureći u fotografiju širom otvorenih usta. Nije više brisala suze.
– Dite moje! – šaptala ispod glasa tugaljivo, isprekidano grcajima što se sustizahu.
Čuđenje i udivljenje; ganuće i ponos; žalost i radost… sve odjednom stisnulo; sve se natiskalo – sve bi da istodobno odzvanja istim srcem.
Primicala je i odmicala sliku pred zamagljenim očima; pritiskala je na usne, stiskala na prsima, pa, natrag – k očima.
Nije se mogla nagledati “svoga diteta i njegove nenadane sriće”
Uz tihe ili glasnije jecaje, prelazila je prstom preko kćerina nasmijanog lica, pa niže k unučici… “Gospe moja, Gospe!”
– Pogledaj i ostale slike, bona! – trže je fratrov glas.
Gotovo je zaboravila da je i on tu. Trebalo je vremena i vremena da joj sve odsjedne u srcu, a gušila se. Suze nesmiljeno mutile ionako načeti vid.
Unutra, na drvenom “otomanu” sjedio muž, mrk i odsutan.
Za razliku od žene, nisu ga baš veselile župnikove posjete.
Bijaše mu kao kakav oštri klin zarinut u očinsku muku i kršćansku savjest podjednako gnječeći obje rane, koje bi njegova pojava pritisnula novim, starim bolom grešnika i nevoljnika u istome srcu.
– Rakiju? – upita smrknuto, reda radi.
– Ništa što je od srca, ne odbijam. – šalio se fratar ne bi li ga udobrovoljio.
Domaćin nevoljko odmahnu rukom.
Nije mu morao “crtati”. Prilično dobro je “čitao” ljude i raspoloženja.
Domaćin šutke natoči sebi još jednu “ljutu” ponudiv fratra laganim pokretom glave. Odbio je s dlanom na čašici.
– Pa, eto, reko… da ti prenesem pozdrave iz Splita. Od moje časne. Znaš da ona uvik tebe pozdravi… I od Marije… – doda nakon kratke stanke krišom mjerkajući domaćina – Ta, znaš da sam bio doli… – zastao je u nedoumici.
Petar naglo ispi još jednu čašicu s tipičnom grimasom “žestine” na zgrčenu licu i ne reče ništa.
Nekoliko časaka, vladala je mučna tišina.
– A, maloj nadila u tvoje ime… – nastavi svećenik samo da ju prekine.
Očito je, međutim, prešao opasnu crtu razdvajanja jer se domaćin nervozno skočio nakanjen da pobjegne od tog “dušmanina” njegova ionako slabašna mira.
Da bi poštedio neugodnosti sebe i njega, obzirni fratar ustade, rekavši da ima još nekog posla, pa… Domaćin se zbuni i mrvicu olabavi ljutnju.
Župnik krenu ka izlazu.
– Ah, gle još jedna slika! Ostala u džepu. – izusti nehajno – Ostavit ću je tu… za Ružu… Ne vidim ju vani, pa…
Žena se stvarno nekuda maknula. Možda je prisluškivala, kako to obično čine žene kad nemaju pravo glasa, ili je negdje skrivećki dala oduška naricanju, tek nije bila u dvorištu.
Bilo kako bilo, čim je fratar izišao, stvorila se unutra, natečenih, crvenih očiju.
U ruci joj slike.
Odmah je spazila sliku na stolu. Nije znala što joj je činiti.
Natmureni muž preduhitri joj nedoumicu. Ištrom zamahom bijesa zbaci je sa stola.
Srce joj ustuknu od straha da će je “nedaj Bože, rasparati”. Podiže je s poda i brže-bolje tutnu “u nidra”. Tu gdje ovdašnje žene oduvijek čuvaju svete stvari – moći, medaljice, križiće…
“Tisnuti u nidra”, značilo je zabranu pristupa prljavim, profanim prstima na sveto tlo s gorućim grmom što gori, a ne izgara – tu, u majčinim njedrima.
“Vidijo si, vidijo…!”, šutke se naslađivala držeći dlan iznad srca kamo je upravo sakrila svoju tugu i svoju radost.
Vremenom postajala nekako glasnija i kuražnija, a on – muž, tiši. Je li se kajao – Bog će ga znati.

(Nastavlja se)

Mulica/Tomislavcity