Dogodilo se ono što se pridošlici činilo ravnim otvaranju mora pred Mojsijevim štapom. Život se nekako neprimjetno, kao što biva s rastom trave, vratio u kolotečinu.

Da joj trbuh ne bijaše “do brade”, bila bi umislila da je samo još jedna časna u samostanu – toliko se već udomaćila u tom gnijezdu koje je među njima svila.
Ta, sestre su imale zlatno srce, a fratrova sestra anđeosko.
Marija ju zazvala svojim anđelom.
“Nemeš ti, bona, meni birati anđela”, reče jednom prigodom kad je ova strogo zaprijetila da ju prestane tako zvati.
“Izabrala sam i kvit!”, doda smijući se.
Vedra narav ove djevojke i vremešnu časnu je nekako pomlađivala. Od prvog trenutka zavoljela je to “dite” kojem je, i bez svoje volje, zamijenila majku.
Brižnost tih “anđela u crnim mantijama” ubrzavala je iscjeljivanje rana.
Učila se i naučila od njih mnogočemu – poniznosti, strpljivosti, pouzdanju, pa i ljubavi.
Na trenutke bi zaboravljala kojim povodom se obrela tu, među njima. A, onda bi stigla kakva vijest od kuće poput one da joj se “dragi” oženio.
Doduše, vijest ju nije uzdrmala, kako su se časne bojale, tek joj je nakratko vratila ružna sjećanja.
Odavna se već bila “odljubila”, a uz to mu i oprostila, pa više nije boljelo.
Više ju boljelo kad je od “pratra” doznala da joj se ćaća dosta promijenio i postao “nekako šutljiv” i da “sritna mater” plače čim ju spomenu.
“Da barem zna čitati, pa da joj napiše koju rič”, pisao je sestri.
O, kako bi se sita isplakala, moleći oproštenje od oboje, tužila je ona s glavom u dlanovima.
Bijahu to trenuci, kad bi se duša, još uvijek mučena krivnjom koja nije jenjavala kad su oni bili u pitanju, potresala do samoga temelja.
Srećom, samostansko ozračje bijaše savršen melem koji ne dopuštaše ranama da se zatruju.
U blagoj splitskoj klimi, zakriljena veličinom i raznolikošću nepoznata svijeta, sve se nekako doimalo toplo, prostrano, opušteno… kao more za bonace gdje je teško dugo ostati nesretan.
“Ima li i ovdi vaki drama, Gospe moja?”, prolazilo bi joj glavom kad bi na šetnici susretala elegantne ‘gospoje’ sa šarenim suncobranima i gospodu koja bi pred njima, širokim, polukružnim zamasima, teatralno skidala šešir, u znak pozdrava, poštovanja, divljenja…
Pred njom, u jednostavnoj, bezličnoj odjeći, nitko se nije “maša za šešir”, kako se šalila s časnim sestrama oponašajući geste kavalira. “Da padnem ne bi se ni osvrnuli.”
Zahvalna ishodom koji je za nju odabrala Providnost, nije zavidjela tim “gospojama”, niti iskala “kruva priko pogače”. Ta, tko bi se usudio i pomisliti da će joj dani trudnoće biti najljepše razdoblje života, unatoč narušenim obiteljskim i inim odnosima, “gubitkom dobrog glasa” i svime što uz to ide.
Dan po dan, prikralo se vrijeme poroda.
Jedno čudo se već dogodilo, a drugo samo što nije.
Prije nego je stiglo fratrovo pismo u kojem se, po usrdnoj majčinoj molbi, o tome raspituje, rodila se mala Lucija.
Dobri fratar bijaše Marijin i majčin prozorčić kroz koji su jedna drugoj tugaljivo virkale u odalečene im živote.
Čim se malena rodila, odmah je dobila tretman princeze.
Sestre su se natjecale koja će ju nosati na rukama tako da “matere, od njizi, nije moglo zapast”, šalila se Marija beskrajno zahvalna za tu milost s visina.
Ove žene,, dobrovoljno lišene majčinstva poradi viših ciljeva, time ne bijahu lišene prirodnog nagnuća utkanog u bit svake žene.
Bivalo joj istodobno i toplo i žalobno oko srca gledajući kako im oči blistaju zbog tuđeg čeda na rukama.
“Žrtva nad žrtvama, brate!”, uzdisala bi držeći ih sveticama i bez kanonizacije.
Kad im je župnik odnio „maštuluk“ o rođenju unuke, “mater joj plakala ko kišna godina.”, pisao kasnije sestri. “Sritna sritnica! A, ćaća, ko ćaća… Tobože ga ne zanima, a vidiš po njemu da se samo pretvara. Čoviku se smili, al, štaš… Triba vrimena. Dat će Bog!”
A, dite “raslo ko iz vode”. Časne pošašavile za malom. “Ma, ne znaš ti je li to slaje jal šesnije..!” govorile ljubeći joj meke obraze.
Dite valjda nije ni znalo koja ga je od njih rodila.
Dvije godine proletjele za tren.
Mariji se posrećilo s poslom. Zaposlio ju neki “barbe” – trgovac koga su časne poznavale, pa se sažalio nad “siroticom”.
“Mala ima zlatne ruke”, kimao dobroćudno pućkajući neizostavnu lulu.
Marija se preporodila.
Imala je “svoju paru”, pa više nije morala gledati kako joj časne kupuju po koju sitnicu koju bi smatrale neophodnom, a noj bivalo silno neugodno da im bude na trošak. Ta, i same su oskudijevale krpeći čarape dok se potpuno ne raspadnu.
Sada je ona, djetinjom radošću, čašćavala njih. I srce se prelijevalo na obje strane korita.
“A, nami najviše drago što više moremo bit s malon, ka tebe ni.”, smiješile se one.
Neobično je zavoljela ove žene, pa nije mogla zamisliti samotni život u nekom tamo stančiću, koji su za nju povoljno našle preko svojih pouzdanih veza.
Svi su tog dana plakali, uključujući i “malu”.
“A, dobro, pa, nije priko svita, e… Svratiće nam svako toliko”, tješile se međusobno i, po tko zna koji put, cmačući malu princezu kojoj su osigurale mjesto u vrtiću. Sve mogu te krhke žene snažna duha, čudila se Marija.
Dan, po dan, vrijeme joj “letilo” u svakodnevnom poslu i radosnom druženju s djetetom sve dok se, iz vedra neba, nije pojavio netko tko ju nije ostavljao na miru dok je, nakon upornog i dugog odbijanja, nije isprosio.
Pristala je najviše zato jer su časne pristale prije nje, a i zato što nije imala što izgubiti.
Videći u njemu sjajnu prigodu za svoju mezimicu, časne mu umalo ne dadoše njenu ruku i bez njenog pristanka.
Zgodan, otmjen i uljuđen, kao kakav princ iz snova, kakav se ne susreće uživo, nije joj se mogao ne svidjeti, no, “koga zmija ujde i gušćarice se boji”, odgovarala bi na postojano nagovaranje časnih sestara.
Kad im je rekla da je isprošena, veselile se poput razdragane djece.
“Ako vami valja”, smijala se, “valja, bome, i meni! Prodano!”, zaključi udarivši dlanom o stol uz salve glasnog odobravanja.
Još isti dan radosna se vijest otputila “priko sedam gora”, a kad je stigla na odredište ponovno je cijelo selo brujalo.
I ne samo Marijino.
(Nastavlja se)

Mulica/Tomislavcity