Sjenke iza malenih prozorskih okana, radoznalo se tiskale jedna do druge, uz tihi šapat.
Već se bilo šuškalo po selu, ali oprezno, s podozrenjem…
“Di li se sprtila, u vo doba, Gospe moja!”, šaptali zastori.
Nije ih čula, niti je marila.
Samo je koračala, zapravo teturala, bez misli i osjećaja, pa i osjeta.
Krupne pahulje pokrile joj glavu poput bijelog vela.
Nije čula glas pomiješan s vjetrom, koji ju dozivaše. Stresla se kad joj neka ruka dotače ramena.
Nijemo je zurila u “pratrovo” izbezumljeno lice ne shvaćajući što joj govori.
Ponovio je glasnije: – Di si se uputila po vakom vrimenu, Bog s tobom, dite?!.
– Ja… – zausti ona kao iza sna, te poniknu glavom.
Pod slojem bijelih pahulja, učini mu se kao “mlada u bilini, sa šlajerom na glavi” i neobično mu se smili.
I sam je načuo seoska šaputanja nadajući se da su samo glasine, pa nije slutilo na dobro.
U sebi pozva Božju pomoć suosjećajno gledajući poznatu mu curu-dijete, što se nijemo treslo od studeni, stida i straha.
Zaogrnu je svojim kaputom, te zaštitnički zagrli kao uplašeno dijete.
– Šta je bilo, dite? – upita nježno, strepeći od odgovora.
Taknut nježnošću, iz djevojke prokulja vulkan očaja. Potresno ridanje, jecaji i suze rekoše mu dovoljno. Nisu, dakle, samo glasine.
Do jučer ovo dite bijaše najvedrija osoba u selu, pomisli sažalno.
“Ajde, dite, ajde…!”, reče vodeći ju put župnog ureda i ne čekajući pristanak.
Bijaše to čovjek srednjih godina, tankoćutne duše i kao rijetko koji “pratar, u ni vakat”, osjetljiv na izrazitu protekciju “muškadije” u seoskom puku koje u ovakvim slučajevima bijaše više nego nepravedno, u čemu ni Crkva nije baš odmogla, mrštio se duboko suosjećajući s jadom ove žene koja se do jučer bezbrižno igrala u pjesku djetinjstva.
Mokra, drhtava, avetinjski blijeda ispod sloja snijega po crnoj kosi i odjeći djelovala je kao prijeteći duh opomene što bezglasno viče ušima koje ne čuju. Stresao se od neke neobične jeze kojom ga dotaknuo taj žalosni prizor.
“Bože dragi”, uzdahnu posjednuvši je kraj vatre i brišući snijeg s mokre kose.
Utopljena očinskom brigom, toplim šporetom i čajem, djevojka je samo plakala duboko oborene glave.
Druga osoba, nakon oca, pred kojom je osjećala najveći stid, bijaše upravo on – “pratar”.
Za razliku od oca iz čijih su očiju sijevale munje i gromovi, ove su je gledale onako kako je Isus gledao ženu koju su raspomamljeni pobožnjaci zamalo kamenovali.
Ništa ju nije pitao. Lako je zbrojiti dva i dva.
Desetak je godina na župi i sve ih zna u dušu, što no se kaže.
Znao je da joj ćaću bije glas tvrda čovika, nepopustljiva u načelima koja smatra ispravnim, kao i većina drugih, ali znatno nepopustljiviji.
“Zajunut i nedokazan”, rekao bi narod.
– Imaš pravo. Nije se s njime šaliti. – priznade kad je panično odbila da se zajedno vrate. Naježila se i od same pomisli.
Nije navaljivao.
Reče joj neka ostane tu. Pozvat će susjedu, blagu i bogobojaznu ženu, da ostane uz nju, a on će sam “na megdan junački”, našali se kiselo.
Oboje su znali da neće ići lako.
– Previše je ojađen – primijeti uzgredno, – da bi mogao biti razborit, no dat ću sve od sebe, kako i doliči dobrom pastiru.
Hinjena mirnoća nije se dala zamaskirati.
Uz dvije-tri kratke riječi i geste, ostavi djevojku susjedi na brigu, te se uputi kroz selo s džepnom baterijom u ruci.
Kad ga ugladaše, jedne uplakane oči bljesnuše nadom. Druge srdžbom.
Domaćin gotovo nije ni odzdravio na “Hvaljen Isus”, kojim ih glasno pozdravi. Naslutio je, dakako, razlog ovog noćnog posjeta i ne biše mu drago. “Gledaj ti svoja posla”, pomisli mrzovoljno, prije nego se fratar oglasio.
Usplahirena i smetena, žena mu, bržebolje, ponudi stolicu, sučelice mužu.
“Sam Bog te posla!”, nijemo zahvaljivaše.
“Ne pomogne li pratar, ko će onda!”
Muž, nije ni pokušao sakriti ljutnju. Naprotiv. Upitno je nabrao obrve izražavajući otvoreno nezadovoljstvo. Oštrom kretnjom zgrabi otvorenu flašu rakije pred sobom i potegnu znatan gutljaj, ne nudeći fratra, kako je običaj.
– Sigurno pogađate zašto sam svratio… – reče mirno, sjedajući na ponuđeno mjesto sučelice domaćinu.
Glava obitelji kratko odbrusi: – Slušam!
Glas mu je suh. Lice modro-crveno. Usne i oči stisnute.
Morao je biti blag – “hodati kao po jajima”.
– Nemoj misliti da te ne razumim… – započe – ali, znaš i sam… Dite ti je… Grijota je!
– Jesi li i njoj održo propovid o “grijoti”! – skoči se sijevajući očima.
Gost pošuti nekoliko trenutaka, mirno sklopivši ruke na krilu.
Iz kuta u koji se sklonila, bezglasno vapijući pomoć od Majke Božje, ote se jecaj nesretne majke.
– Dosta tebe! – dreknu muž, kao da je plakala samo zato da njega naljuti.
Fratar podiže pogled i pogleda ga ravno u oči. Osjećaj nelagode požurivao mu besjede.
– Nije to način, Petre… znaš i sam. Istjerati kćer vani, po ovakvu vrimenu.. Znaš i sam… Ta, Božić je.
– Je li, bora ti! – odsječe oštro – A, zna li ona da nije način naprtit ćaći vako rugo na vrat, a?! – ustade lupnuvši šakom o stol – Nemoj me i ti krstit, bora ti!
Povrijeđeni je ponos rigao vatru kao stoglavi zmaj, koga nije uputno dirati.
– Bog od nas traži milosrđe. – blago ga podsjeti.
– Pa, da se onda griši koliko ko oće… A?!
– Je li Isus osudio onu bludnicu kad je ono htjedoše kamenovati…?
– Nije Isusu učinjeno rugo, velečasni, nego meni! Meni! – upiraše kažiprstom u ozlojeđena prsa.
I bez naglašenog podcrtavanja zamjenice “meni”, svećenik je znao da je prvenstveno povrijeđena osobna čast, gordost, ponos… što se daleko teže prašta od povrede Božjih zakona.
A, kako gruba može biti ta “čast” znaju oni koji se o nju ogriješe.
– Kako bi Isus postupio da, kojim slučajem, jest na tvom mistu, Petre… šta misliš? – upita bez prijekora. I njega mu bilo žao.
Ta, za njeg je to udarac teži od smrti. Sugerirati da u ovakvom trenutku pokuša gledati iz Kristova kuta, više je od utopije.
– Znaš šta, velečasni…! – zagrmi glasom napuklim od srdžbe – Da si joj ti ćaća, bora mi bi ti drukčije guslijo! Lako je tuđim…
U posljednji tren se “zabremzao” da ne upotrijebi poznatu prostotu o “mlaćenju gologinja”.
Onako razdražljiv, izbezumljen i agresivan, iskreno se smilio fratru kao dijete što u panici vrišti pred strašnom utvarom.
“Nije lako biti u njegovoj koži”, pomisli suosjećajno.
– Nisam joj ćaća, ali sam svećenik. – reče umjesto toga.
– Poštujem! – podiže domaćin desnicu – Ti znaš svoje, ja svoje!
– Ditetu je misto u kući, Petre…
– Dosta! – skoči se ponovno zviznuvši šakom o stol.
Iz kuta opet jecaji. Ovaj put glasniji.
– A, mora se oprostiti. Inače džaba molimo “Očenaš”.
Riječ nije pala na plodno tlo. Bijaše pretvrdo utabano nemilim rugom.
Smekšati ga za krhko sjeme praštanja u tako kratko vrijeme, ni sam Bog se valjda ne bi usudio ponadati.
Noć već bijaše poodmakla kada se, teška koraka, vratio neobično prazan.
Dvije žene dočekaše ga s neskrivenom zebnjom.
(Nastavlja se)

Mulica/Tomislavcity