Javljajući mužu radosnu vijest o kćerinoj udaji, majka je prešutjela vijest o izboru kume.
Nije se, naime, usuđivala reći mu takvu sablazan da ne bi, po običaju, opet ispala kriva.
A, sestre se naveliko pripremale za veliki dan.
Na pomolu bijaše i školski raspust i njih dvije se radovahu kupovini vjenčanice.
Napokon stigao i otac.
Ne rekoše mu za kumu, a on, zauzet pripremama, nije ni pitao.
Kad je saznao, bijaše prekasno da išta promijeni.
Na dan vjenčanja, Petra je, u pratnji Luke, stigla u zadnji tren… taman da ju žurno uguraju u sobu sa svastikama, te zabaglame vrata dok mladoženja pošteno ne “otkupi” svoju mladu.
Selo će, dakako, pomno nadzirati sumu za koju je “prodaše”.
U sveopćoj gunguli i stisci, Petra jedva da je ikoga vidjela.
Ali nju su svi dobro vidjeli. Vijest o neobičnom kumstvu brzo se proširila po cijelom kraju i nitko nije želio propustiti tu senzaciju, usput se nadajući kakvom dobrom skandalu. Toga nikad dosta svijetu vječno gladnu materijala za veliko prepričavanje.
I makar to nerado priznavahu, bili su zadivljeni njenim držanjem, izgledom, splitskim naglaskom, učiteljskim statusom, a napose ludom odvažnošću da bude kuma kćerki “tovara o ćaće” kojeg nikada nije upoznala.
Suspregnuta daha svi napeto iščekivali sudbonosni susret oca i nezakonite mu kćeri – ‘Bože dragi, šta li će bit?!’, pitali se gotovo opijeni magičnom neizvjesnošću.
Iz daljine se začuše konjski praporci, topot kopita i pjesma dolazećih svatova.
U Petri sve tutnjalo kao da je ona mladenka. Ne zbog svatova, nego zbog predstojećeg susreta.
Prvi susret s ocem, pa bio ga i “tovar o čovika”, svakako nije mala stvar.
Davnih se dana već pomirila sa statusom mulice i oprostila krivcu.
Tim teže bijaše njemu, koga je morilo grizodušje, i kajanje, napose zbog činjenice da je Mariju s njegovim djetetom uzeo čovjek s kojim se ni po čemu nije mogao porediti. Nebeska lekcija zbog koje se iz dubine duše potajno stidio.
Petra je znala da ni njemu neće biti lagan taj susret, pa ma kakav bio i ma kako završio.
Sve te godine nastojala se ušuškati u ravnodušnost kao u šal protiv studeni ostavljenog djeteta.
Za razliku od njega, stekla je, eto, naklonost ljudi, uključujući i njegovu obitelj, pa i ženu.
Zapravo je duboko suosjećala s njim znajući da mu je očigledno grizodušje dovoljno velika kazna. No, vrijeme se ne može vratiti, pa ma koliko bilo kajanje. A, sve se odvijaše tako brzo da se nisu popravo ni susreli u njegovu domu, a evo ih već kod mladoženje.
Nakon ceremonije prebacivanja jabuka preko kuće, škropljena i ostalih svatovskih običaja, veselo posjedali na dugačke drvene klupe, te navalili na pršut, rakiju, vino, janjetinu…
Svako malo orila se muška i ženska ganga što je Petru silno veselilo.
Jedino mladenkin otac ne bijaše veseo. Naprotiv, od previše rakije postajaše sve mrkiji i snuždeniji sklanjajući pogled od Petre, koja je gotovo zasjenila mladu. Pljuštali su komplimenti o “kršnoj i rabroj kumi” zbog čijeg su se društva i sami ćutili nekako svečanije i važnije.
Uživala je u toj naklonosti, ali nije likovala, niti imala poriv da prkosi ocu, kao što je maštala u onim davnim, tinejdžerskim godinama. Naprotiv. Sama bi mu prišla i rekla kako mu je sve oprostila, kada to, pod žegom radoznalih pogleda, njemu samom ne bi bilo neugodno.
Nije se zato usudila ni pomišljati na takvo što.
Kad se obnoć većina gostiju razišla, stadoše se roditelji opraštati od Ane s kojom stajaše Luka i Petra.
Onako pijan i mrzovoljan, otac se jedva i pozdravi promrsivši nešto kroz zube, zbunjeno i gotovo komično.
Majka je brišući suze, davala kćerki još po koji savjet: “I eto tako… Zbogon vam i Božji blagoslov…”
Luka tiho pozva oca.
Prilazio je nesigurnim korakom s vidnom nelagodom.
Onako pripitu, pogled mu se mutio i bez Petrina otvorenog pogleda od kojeg mu tlo pod nogama postalo znatno nemirnije.
Luka već bijaše “pravi momak ćaći svom na ponos” i zato ga nije mogao odbiti.
– Da vas upoznam, stari. – reče pokazujući na Petru – Ovo je Petra. Ona odmah pruži ruku i mirno se predstavi kao kakvom prolazniku.
Smeten i pometen, nije joj pružio ruku. Nespretno odmahnuvši okrenuo se od nje.
– Viš kako je lipa, stari… – našali se Luka da razbije silnu nelagodu – Kažu na ćaću.
Bila mu je isuviše mučna ova situacija da bi išta odgovorio sve da i nije popio onoliko.
I Luka i Petra osjetili su i dijelili njegovu neskrivenu mučninu.
“A, j***š vakog ćaću!”, uzviknu muklo, te zatetura lamajući rukama kao da ne miže održati ravnotežu.
Petra nagonski priskoči pridržavši ga.
Ljutito se otrže teturajući dalje – što dalje od nje i svega što je u njemu budila.
Srce joj se steglo.
“A, bidan čovik”, prošapta tronuta. Iz dubine duše bijaše joj žao tog čovjeka vidno pritisnuta krivnjom i kajanjem.
Odavna ga prestala zvati “tovarom o čovika”, a sad se, eto, toliko sažalila da se pokajala zbog prihvaćanja kumstva.
“Bidan čovik!”, ponavljala sućutno. “Baš mi ga žaj!”
Tišina koja je zavladala poput olovna neba pritisnula joj grudi i ona zajeca.
(Nastavlja se)
Mulica/Tomislavcity