Ivanu, mladiću od kojih dvadesetak godina, nije bilo ugodno stajati tako pred jednom nadaleko poznatom učiteljicom.

Biti učiteljem, u ono doba, bijaše veliko u svačijim očima. Uz “pratra i dotura”, bijahu to najpoštovaniji članovi društva – elita ili povlaštena kasta, štono se kaže. Oni kojima nitko nije dolazilo praznih ruku.
Petri nije bilo ugodno to roditeljsko pretjerano nutkanje i navaljivanje uz ono uobičajeno “Naljuti ću se ako ne uzmete”, no sada bi joj dobro došlo takvo poklonstvo od strane ovog mladića, o kome je ovisila sudbina njene sestre, a da toga nije ni bio svjestan.
Valjalo je stoga iskoristiti sve adute i odigrati partiju života.
– A, ti si ka niki šaldžija, šta li…? – reče, tipičnim splitskim naglaskom s natruhama hercegovačkih izraza, gledajući ga netremice, potpuno svjesna svoje učiteljske nadmoći i njegove dobrodošle nelagode.
Nisu bili ravnopravni sugovornici i nikad joj ne biše tako drago zbog toga.
– Ma ne… sviđa mi se, ozbiljno vam kažem.
– Ozbiljno?! A, ća je onda nisi pozva u šetnju, ka je tako, a?!
– Pa… ni me je ni pogledala cili dan, pa mislin da se nešto ljuti…
– Juti se! Oli ima razloga?!
Pocrvenio je i skrenuo pogled.
– Ne znam. – zbunjeno sleže ramenima.
– A, ko zna, ako ti ne znaš? Namjerno ga streljala strogim pogledom čineći ga napetim i nervoznim. Računala je s tim.
– Nismo se dugo vidili, pa… ne znam. Čini mi se ko da se krije od mene…
– Krije se! A, biće ima razloga, a…? – trudila se zvučati autoritativno, stariješinski…
Slegnuo je ramenima boreći se s nelagodom.
– A, ća ćemo onda… Amo je pitat? Koliko ti je godin?
– Dvajes.
– Dvajes…! A, znaš li ti da je ona još malolitna?
Osjetio je naglašenu oštrinu u glasu i shvatio da zna “za ono”.
Zašutio je kao mali prvašić pred velikom školskom pločom i strašnim (m)učiteljem.
Morala je sada biti vraški lukava, a ništa joj naročito pametno nije padalo na pamet, te ga samo promatraše upornim pogledom. Osjećao se kao da je pod povećalom u kakvom znanstvenom laboratoriju uvjeren da mu je čast i ugled na kocki pred tom legendarnom učiteljicom – Mulicom.
Da je pred njim stajao običan mještanin, vjerojatno ne bi imao nikakve potrebe opravdavati se.
Naprotiv.
Možda bi se čak i ponosio svojim trofejem, kako je bilo uobičajeno u vrijeme kad se krivica protiv 6. Božje zapovijedi nije ravnopravno dijelila.
Petra je zaigrala na kartu maloljetnosti ne bi li prokljuvila zna li on uopće da je Ana trudna.
– Nači, zna si da je malolitna, a ipak si bi š njon?!
Smrklo mu se pred očima od te neprimjerene direktnosti i drskosti.
“Je li ovoj ženi išta neugodno!”, mislio je ljut i posramljen.
Petri to nije promaklo te navali još jače ne ostavljajući mu vremena da se pribere.
– Ee… tako to rade svi frajeri! Zavodi, zavodi, a ka zagusti kukavički biži, el tako…?!
Nije ga štedjela, niti se suzdržavala zbog očigledne nelagode što mu je sapela grlo. Što se njega tiče – nikada u životu ne bijaše mu neugodnije. Mrzio je samoga sebe što se nije znao otarasiti ove “napasti” od učiteljice pred kojom je toliko trpio njegov muški ponos.
Petra ga svjesno “stirala u kantun” kako se i nadala.
Činjenica da je mulica – slučajni plod sličnog zavođenja – bijaše joj prednost u ovom verbalnom dvoboju.
Mladić stajaše pred njom oborena pogleda, poput lopova uhvaćenog na djelu.
– Nisu svi isti… – pokunjeno odgovori, braneći napadnutu čast. Sačuvati obraz pred ovom ženom, nije više bilo samo pitanje časti, nego i znak karaktera.
Petri ne bijaše nepoznanica snaga muške taštine. Svjesno je zaigrala na tu kartu.
– Esi sigur, da nisu svi isti…?
– Nego!
– Ti, nači, ne bi kukavički pobiga…?
– Pa… ne bi! – potvrdi odlučno – muški.
– Esi siguran?!
Očiglednom sumnjom bacala je u očaj probuđeni mu inat.
– Ahh… – ljutnu se.
– A, ne znan, samo pitan! – požuri ona – Biće svi tako govore prin nego se dogodi…
– To vi mislite! – okuraži se i on.
– Eli…?!
– E.
– Dobro…. Ka ti tako kažeš – valjda je tako. Nači ti ne bi ostavi Anu da je rečemo… – zašuti šireći ruke – No…?
Odmahnuo je.
– Ne bi?! Sigurno!?
– Ahh… – negodovaše uvrijeđeno.
– Drago mi je to čut… – kimnu ona prilazeći bliže – Naš zašto…? Zato što to oma moremo provirit.
– A…? – zbuni se on, nabravši čelo.
– Eno ti Ane… Plače o ka te vidila… Noseća je, el znaš to! A, ne smi ti bidna reć… Da ju ne šutneš – ka beštija…
Mladić se oduzeo od tih nenadanih riječi i tog pogleda koji ga probadao.
– A, ća si mislija… – nastavi – Samo ća bidna ni šenula o muke, e! Jedva san ju dovukla na dernek.
Zastala je gledajući kako mu se mišići lica trzaju dok je otvorenih usta lovio zrak, kojeg je najednom ponestalo. Nije bio siguran da je dobro razumio.
– Pa, eto ti prilike da pokažeš koliko vridiš i ti i tvoja rič!
Rekavši to najdostojanstvenije što se moglo, okrenu se od njega i ode.
Nije čekala da dođe do zraka, da se snađe i pribere.
Koračala je prema sestri uzdignute glave, kao moralni pobjednik, bez obzira na ishod ovog mučnog meča.
A ona – sestra – bijaše već napol mrtva.

(Nastavlja se)

Mulica/Tomislavcity