Dani su prolazili pokraj nje, kao u nekom košmaru bez ikakvog smisla.
U utrobi rastao neki čudni život, a njezin naočigled kopnio, kao rosa po livadama u sunčana jutra.
Ničemu se više nije nadala; ničem radovala.
Ukućani su primijetili da nije više ista.
“Nestade je!”, zabrinuto je šaptala smetena majka. Znala je da više “ne sidi s onim momkom. Ta, nije zar zbog toga tako propala?”, pitala se zabrinuto.
Djevojka nije davala objašnjenja.
Ionako će uskoro vidjeti.
Ni mater ju neće uzet u obranu. Previše je kolebljiva i bojažljiva… Odvajkada strepi pred strogim ćaćom.
Udubljena u svoju nevolju, na mahove je mrzila i nju i njega, kao svaka nabujala bol bez oduška, tražeći kakav god ventil.
Zaglavljeni jad u prsima nije joj dao disati, misliti, živjeti…
Ironiji za volju, zbog života u sebi, sve manje se osjećala živom.
Ništa više nije osjećala, uključujući i strah, kao bespomoćna životinja stiješnjena u stupicu bez ikakvog izgleda za bijeg što se očajnički laća jedinog preostalog čina – leći i praviti se mrtav – možda, nekim čudom, predator odustane.
Marija se nije morala pretvarati. Nade, snovi, volja… već bijahu umrli.
Otplavljena s one strane dostojanstva, pomirena s neživotom, ravnodušno čekaše svoj usud, okamenjena poput Lotove žene iz priče o Sodomi, zauvijek se oprostivši s “čistim obrazom i curskim poštenjem” o kome je od djetinjstva slušala litanije po ćaći, po materi, po narodu… kao o “svetinji nad svetinjama” bez koje nema ničega. Tako se i ćutila.
Život lišen smisla nije živ sve ako i diše.
“Sritnoj materi zašla svist kad se dositila jadu”.
Da Mariju već ranije sram ne biše živu pojeo, učinio bi to po majčinu zapomaganju pred kojim, tko zna koji put, požali što se rodila.
Istovremeno joj bijaše nekako lakše što više nije sama s tom strašnom tajnom.
Nitko pod nebom ne bi smio sam nositi toliki teret. Nitko!
Nije prvi put da cura rodi, naravno. Događalo se oduvijek, ma nigdje pod suncem ne držaše to tolikim “rugom i sramotom” kao u njezinu izrazito konzervativnom i patrijarhalnom kamenjaru. Samo oni na njemu rođeni znaju što to znači.
Rugo koje nadilazi obično ćudoređe koje ne uključuje samo vinovnika, nego i obitelj, rodbinu, zajednicu, župu…
Ćudoređe tvrđe od kamena što oduvijek znade koji je smrtni grijeh najsmrtniji, a sramota najljuća. Ova njezina, dakako.
Svi su se oko toga slagali. I ona sama.
Zato nije očekivala ni milosti, ni sućuti, ni praštanja.
Napose ne od oca.
Kad mu je majka, nakon dugo mučna skanjivanja, napokon nekako izmucala, ni mrtva, ni živa, Mariji biše drago što nije na njezinu mjestu. I što već bijaše mrtva.
Malo je reć smak svijeta za ono što je uslijedilo. Premalo.
Stoički je podnijela očekivanu torturu i ne znajući da postoji tamo neki filozofski pravac koji bi ju smjesta ubrojio među svoje.
Nije se opirala, branila, niti opravdavala. Ta, nitko ju ne mogaše toliko prezirati koliko ona samu sebe.
Shvativši to kao svojevrsni tvrdoglavi prkos, otac se sve više razjarivalo, te bi jadna majka, nadoknađivala i njenu i svoju kuknjavu. “Sritna sritnica!”
U nastupu srdžbe izbio ih obje, vičući kako mu više nije kćer i da ju više ne želi vidjeti.
“Nikad-zanikad!”, grmio je na rubu ludila.
“Raus iz moje kuće!”
Širom otvori vrata i prijetećim kažiprstom izda neopozivi nalog:
“Da te moje oči više ne vide! Mrš, dok te nisam…!” – podiže stisnutu šaku. Silan bijes neprirodno mu iskrivio crte lica.
Majka se ubaci između njih kao živi štit, te još jednom “pojede vrelu porciju” namijenjenu kćerki.
Marija ni tada ne zaplaka.
Pogurene glave, kičme i šije, izišla je u noć jednako mračnu kao i ona.
Klecave noge jedva ju nosile.
Činilo se da je živa tek toliko da bi svjedočila paklu s ove strane smrti.
U glavi je već odavno prošla sve strašne scenarije znajući koliko je otac strog, no ovo nije očekivala, pa ma koliko velik bijaše prijestup.
No, nije mu zamjerila.
Pogurena i zgrčena tapkala je kao u bunilu, ne osjećajući ništa i ne misleći ništa, prazna od sebe i svijeta.
Snijeg je gusto padao žustro zatrpavajući stope u uzanoj prtini kroz selo.
(Nastavlja se)

Mulica/Tomislavcity