Petra je bila “na iglama” dok nije uhvatila brata nasamo kako bi čula je li stiglo njeno pismo.
Kimnuo je ne čekajući da dovrši pitanje.
– I…?! – upita vidno nervozna.
Gledao je u pod ne znajući kako da odgovori.
– Je l vika na te?! – reče prigušenim glasom punim strepnje.
Šutio je.
– Vika je na te…! – ona će užasnuta.
– Ma… nije.
– Nego… Ća je bilo, mali, govori!
– Ma… dobro je na kraju ispalo…
– A…? Pričaj de, brzo!
Pognute glave, trljao je nogom o pod.
– Ame, majko…! – nestrpljivo se vrpoljila s dlanovima na obrazima – De reči više… Ni te valda tuka, Gospe moja…?!
Odmahnuo je i kamen joj pade sa srca.
– Ma, svađali se…
– Ko?! Roditelji?
Kimnuo je potvrdno.
– I…?!
– Mater viče: “Ne triba meni njezina milostinja!” On onda viče na nju… I tako…
– Ame, majko… Ni ju valda tuka…?!
Odmahnuo je.
– Ni tebe?! – priupita onim učiteljski zapovjednim tonom.
Laganim pokretom glave, jedva da je otklonio njenu sumnju.
– Sigurno!?
Bez riječi je kimnuo.
Dakako da nije želio odati kako ju je majka, pred ocem, posprdno okrstila “njegovom mulicom” i kako je on upravo zato onako planuo.
Ne toliko što ta “mulica” bijaše njegova kći, nego zato što je budila u njemu ono što nije želio buditi.
Prokuljao je u njemu vulkan zapretana gnjeva koji je nemilice rigao vatru dajući oduška stlačenom jadu koji je toliko dugo tamo kuljao.
“Iće u školu, bora mi – tebi u inat – sve dok ne osidi u njoj! A, dok sam ja živ, moj sin neće ni pogledat u tuđu milostinju. Jasno!”, vikao je prijetećim pogledom, sijevajući na majku i sina.
– Nači… ostaješ… neće te ispisat?! – vrisnu ona radosno.
Kimnuo je uz sramežljiv osmjeh.
Pobjednički stisnu pesnicu i majčinski ga stisnu u zagrljaj.
– E, sad jin svima pokaži šta znaš, ili ćeš s menon imat posla! – pljusnu ga prstima po licu – Razumiš!
Nije mu morala dvaput reći.
Vidio je već da je u stanju štošta poduzeti i bio ponosan kao nikada.
Obećao je i obećanje ispunio.
U četvrtom razredu, bio je među najboljim učenicima, no, tada se, u obitelji, dogodio “belaj”.
A, već bijaše stasao u naočita mladića i Petra se neskriveno divila i ponosila njime.
“Ma, kako si mi šesa-an!”, zadirkivala ga primjećujući svaki trud koji je ulagao u izgled i držanje.
Bližila mu se punoljetnost i sve više je sličio na oca.
Napokon je shvatila čime je “taj tovar o čovika zamanta mater”.
“Ame ća je sladak, ka cukar!”, hvalila ga pred roditeljima, dovodeći majku u neugodan položaj.
Marija je s nelagodom sebi priznavala “na koga se taj mali umetnuo” da je tako “šesan”.
Jednoga dana, na satu razredne nastave Luka je izostao. Nije bio u školi taj dan. Ni sutradan.
Petra se prepala.
I ona se, već odavna, bila zaljubila u nj, kao i on u nju, s vidljivim primjesama majčinske brige.
Sutradan se pojavio.
Odahnula je i odmah poslala po njega.
Stajao nasuprot, leđima prislonjen na zid i nije odgovarao na njene panične upite.
– A, di si ti, mali, a?! Znaš li kako sam se bojala..?! I znaš kako poludin ka tako samo mučiš! – grdila ga poput majke – Aj ti sad muči jeno po sata, po običaju, aj!
Nije znao kako početi, pa je i dalje bezvoljno “muča” otpuhujući i stenjući.
– Oš da ti opalin jenu trisku, a…? – podiže dlan prema njemu. – Oš li mučat il govorit!
Vidjelo se da nešto nije u redu i da mu nije lako govoriti i baš zato nije mogla dočekati da čuje u čemu je problem.
– Naš šta… naljuti ću se na te ako mi ovi tren ne kažeš! – ljutito je krenula prema vratima – Odo vidit jel neko drugi znade išta o tome…
– Ne zna niko. – izusti on napokon – Za sada. – doda duboko poniknuv glavom.
– A-ame, šta je sa jopet…! – uhvati se ona za glavu vraćajući se.
– Radi se o sestri…
Stala je na mjestu.
– Sestra? Bolesna?!
Nevoljko odmahnu.
– Pa, ća je onda, Gospe moja!
– Gore o toga. – šapnu on ne dižući pogleda s poda.
Oblio ju hladan znoj.
– Ća je, reci, poludi ću…!
– Pogodi! – ion kroz zube, gotovo zajedljivo…
Glas mu je bio suh, tvrd i sumoran, a držanje odavalo krajnju nelagodu.
Bio je opet onaj dječarac s kojim je onomad po prvi put izmijenila par riječi u školskoj knjižnici, tek s ponešto dubljim i tamnijim glasom.
Otada su prošle četiri godine i on je sad “pravi momak”, ali još uvijek nije nestalo one bojažljivosti i plahosti koja je prigodice izbijala u prvi plan.
– Ha…?!
Buljila je u njega ukočenog pogleda, skroz, naskroz preneražena.
Oborene glave, šutke je grizao usnu i opet “zamuča”.
– Da pogodin..?! – zblanula se, koraknuvši natraške – Da pogodim!
Rukom za leđima, nervozno je lupkao po zidu, skrivajući pogled koji je tražila. Učinilo joj se kao kuckanje zlokobne ure.
– Da pogađam…! – izgovori još jednom, jedva čujno – Pa, nije valda… – zaustila je i zašutjela od užasa.
Noge su joj klecale od pomisli što je sijevnula umom.
Njegova šutnja, pogrbljeno tijelo i stidom oboren pogled, potvrđivali su tu suludu pomisao.
– Ubio Boga u njoj…. – prošapta kako bi prekinuo mučnu tišinu koja je okamenila zrak.
– H-a…! Tuka sestru…?!
Piljila je u njega preneražena, blijeda… Svijet je stao.
Kada ta sestra ne bi bila i njezina, rekla bi možda kako ‘ima Boga i da je tovaru o čovika vratio milo za drago’ – ovako… Bijaše to i njena obiteljska drama dostojna grčke tragedije.
“Ovakvin bi judima Bog triba uskratit ćeri”, mislila je ogorčena.
“Prije skoro tri desetljeća odbaci je jenu ženu, ka staru krpu, a sad ovo… Zrcali mu njegov grij, zato ga dvostruko i trostruko peče. Zato svi stradaju.”
Sva se zaodjenula ovakvim tmurnim mislima s kojima se ustajala i lijegala, iz dana u dan očekujući od brata novo izvješće koje se nije značajno mijenjalo: “Sestra po cili dan šuti jadna i nesritna. Mater plače, a on… Srića vraća se uskoro u Njemačku. Ža mi sestre!”
U želji da pomogne, napisala je i po bratu poslala pismo polusestri, koju još ne bijaše upoznala, nudeći sestrinjsku pomoć.
“Ne možemo uticati na prošlost, ali možemo na sadašnjost. Da moja majka nije ustrajala usprkos strahu, mene ne bi bilo, draga sestro!” – tim je riječima završila podugačko pismo i rastužena zajecala kao onomad kad je otkrila majčin dnevnik.
Činilo joj se da sanja. Ta, život se ne laća ovakvih bizarnih pretjerivanja, kao, kao…
Kaotične misli usporavale su je.
Već idući tren, pokucao je Luka i bržebolje mu tutnu pismo u ruke.
“I da si pazio na nju! Razumiš! Pazi na nju! I budi joj oslonac, znaš…!”
Da bi sakrila suze koje su zaiskrile u oku, otvori vrata i izgura ga vani.
Kad joj je brat krišom dao pismo, sestra se prenerazila.
“Šta bi joj mogla odgovoriti”, čudila se, čitajući ponovo i ponovno.
Bratu je rekla da joj zahvali, ali nije uzvratila pismom, niti za to pokazivala interes, a još manje da se nađu, kako je predlagala ta šašava učiteljica – njena neznana polusestra.
Petru je uznemirila sestrina bezvoljnost.
– Ža mi je… – ponavljao Luka bespomoćno.
– A, meni nije! Uzmi je u zaštitu, rekla san ti! Budi ti čovik ka već on nije… Pa, nismo u sridnjem viku, majka mu stara! – otpuhivala je.
Kiselo se osmjehnuo ne slažući s tom konstatacijom.
– Barem ti nisi, nadam se! – podiže ona ton.
Spustio je pogled.
– Ha…? Zar i ti, sine Brute?! – ciknu izmičući se.
Nasmijao se.
– Uf… Već si me ustravija… ma, bila bi te ubila, znaš…! – podiže na njega otvoren dlan.
I kada ne bi dijelio njen stav, ovaj bi ga mladić, zbog nje, promijenio.
Od prvoga dana postala mu je uzorom na koji se želio ugledati.
Zahvaljujući ovoj šašavoj (polu)sestri, više se zbližio i s onom drugom postavši joj pravim gromobranom protiv “tovara o čovika”, kako ga je pred njom i sam zvao da joj polaska i dodvori se kao svaki normalni, mlađi brat.
(Nastavlja se)
Mulica/Tomislavcity