Godine letjele kao da im se negdje žuri. Petra već zagazila u osjetljivu, tinejdžersku dob. Marija ju zadirkivala da sada ima status “surepice”, odnosno “curetka”, sjetno uzdišući za davno prohujalim sjećanjima.
Kao i sve surepice, bijaše ona bezrazložno buntovna – sve najednom smeta, sve iritira, sve joj postade dosadno.
Srećom otkrila svijet ljubavnih romana i ostalu vršnjačku literaturu u kojoj je tražila bijeg od “dosadnog svita”.
Jedne prigode, ostavši sama u kući, širom je rastvorila majčin ormar s nakanom da isproba neke krpice.
Radoznalo zavirivaše u sve “kantune”, čak i među čarape.
U jednom od tih skrovitih kutaka, nabasa na požutjeli rokovnik s majčinim rukopisom.
Stajala je zatečena i neobično uzbuđena ovim nenadanim otkrićem.
“Šesto čulo” šaptalo joj kako nije pravo da tu zaviruje.
Srce joj mahnito bubnjalo kad joj pogled pade na riječi: “Petra je, eto, uz polusestru, dobila i polubrata…”
Krv joj sunu u lice kao pred kakvom životnom ugrozom.
Automatski zalupi rokovnik bacivši ga kao da s ruku stresa zmiju otrovnicu. Bojažljivo se osvrtala uokolo u strahu da ne bude zatečena “usred zločina” koji je netom počinila.
Jedva dišući, s dlanom na srcu, nijemo je zurila u taj zlokobni, crni predmet koji ju podjednako mamio i plašio.
Premda je znala da nikoga nema, poput lopova, skoči do vrata bacivši lijevo i desno strelovit, usplahiren pogled. Slijedeći trenutak naglom kretnjom zgrabi tu zlokobnu stvar, munjevito klisnuvši u svoju sobu i zaključa vrata. Disaše tako kao da je upravo istrčala teški maraton.
Drhtavim prstima otvori ponovo i još jednom pročita isto.
Slova joj titrala pred razrogačenim očima dok je pokušavala razabrati o kakvom to “polubratu i polusestri” mater piše, za ime Božje!
“…Lagala bi kad bi rekla da mi je drago zbog njega… – čitala je zaboravljajući disati – Nije mi drago! Ža mi sritne žene. Sad će je valjda više poštovat. Hvala ti, Bože, što me ne zapade takav čovik! Šta bi dala da mi ditetu nije ćaća”.
Sablažnjena Petra ostade bez zraka.
“Plašim se trenutka kad Petra dozna ko joj je ćaća!”
Krv joj se sledila, a ruka klonula.
Prolomio se vrisak kao da joj čupaju srce.
Vrištala je, vrištala i opet vrištala – kao bezumna…
Vrativši se od svojih časnih, Marija nije zatekla kćer kod kuće, kako se nadala.
Zazva ju dva-tri put, pa otvori.
Soba se zaljulja.
Nasred kreveta njen tajni dnevnik, otvoren na zadnjoj stranici. Preneražena kriknu zgrabivši dnevnik panično dozivajuć kćerku. Nije bilo odgovora.
“Gospe moja!” – ponavljala izbezumljena.
Tisuće strahova sunu joj kroz glavu.
Nisu joj kanili još otkrivati tajnu.
Izvan sebe od brige dala se u potragu.
“Ko da je u zemlju propala”, plakala nešto kasnije mužu u naručju.
“Ta, doći će već” – tješio ju.
Da ju umiri, pozvao prijatelja policajca. “Malo prozulaj uokolo. – reče mu u povjerenju – Onako, neslužbeno.”
Nešto kasnije, doveo im kćer.
Protrčala je pored roditelja, ošinuvši ih gnjevnim pogledom iz koga su sijevale munje.
Bez riječi odjuri u sobu bijesno okrenuv ključem.
Bacila se potrbuške uzduž postelje i ponovno zaridala.
“Otvori vrata, da razgovaramo ka ljudi” – kucali naizmjenice i majka i otac.
“Ostavite me na miru!” – odgovarao vrisak s okusom gnjeva.
– Ajde, ćeri, ne budi dite…
– Nisam ti ćer! – zagrcnu se ona.
– Točno… Nisam ti biološki otac. Ali po svemu ostalom, jesam, ćeri moja! Ajde, otvori! – reče blago.
Iz sobe dopiraše samo ridanje i vrisak da ju “ostave na miru”.
– Ajde, slobodno se ti lipo isplači… – zaključi on odustajući od uzaludnog nagovaranja.
Marija je nervozno kršila ruke teško uzdišući.
– Tribali smo to ranije…. – mucala – Bože moj, pa eno slike s vinčanja, na kojima je bila. A, ja – budala – namjerno sakrila… da ne moram objašnjavat. Eto ti sad… – brzala unezvijerena u jednom dahu.
– Ne vridi sad žaliti! Pomirit će se već. Pusti… – reče upitavši gdje su te slike. Požurila je po njih.
Kad se, negdje pred večer, napokon ukazala Petra, podbuhlih, crvenih očiju, slike bijahu razastrte po stolu.
– Nu, dođi ćeri! Sidi! Pokazat ćemo ti nešto. – zagrli ju otac pokazujući na stare fotografije.
Zauzevši obramben stav, ostade ona stajati – iz protesta.
– Zanima me samo ko mi je ćaća?! – okrenu se k majci unoseći joj se u lice.
Glas joj bijaše podrugljiv. Pogled preziran. Grozničav.
– Znam li ga ja, ha?! – povika pakosno?!
Otac stade među njih i reče strogim, sniženim tonom kakav do tada nije čula.
– Da ti više nikada nije palo na pamet da se tako ophodiš s materon! Je l jasno!?
Zatečena ovim ukorom, pokri lice dlanovima, te glasno ridajući pojuri niz hodnik. Nije joj dopustio da se ponovo zabravi.
– Ne, ne! – zagrli je nježno, ali odlučno – Sad će mo to razjasniti, ali bez međusobnog vriđanja… Jesmo se dogovorili?
Bijesna zbog te prisile, prkosno je šutjela.
– Slušaj, ćeri… – započe on – sama si dovela do ovoga zabadajući nos u tuđe stvari, što nije ni malo u redu… znaš to… pa, kad se već klupko zakotrljalo, nek se odmota do kraja.
Malo pošuti obujmiv joj ramena i podižuć oborenu glavu kako bi ju gledao u oči.
– Nas dvoje smo možda pogrišili što ti nismo to rekli od početka, ali… nije baš tako jednostavno objasniti to malom ditetu, znaš…
Zastao je.
Pretvarala se da ju sve to ne zanima, goneći “dišpet” na smrt uvrijeđene.
– Gle! – pruži joj fotografiju – Evo, bila si nam na vinčanju.
Petrinom kičmom sunu val jeze.
– A, dite, ko dite… nastavi blago – brzo si me počela zvat tatom, a nas dvoje nismo imali srca ditetu objašnjavat ono što nije u stanju razumiti… Razumiš, ćeri?
Šutila je smrknuta uporno zureći u vrhove prstiju.
– I tako smo odlučili, virujuć da je za tvoje dobro, reći ti to kad budeš još malo zrilija, eto… A, sad je ispalo, kako je ispalo…
Uporno je šutjela.
– Sad se ljutiš na mater… to je tako… Ali… nije ti ona ništa kriva, ćeri moja! Rodila te… to je njen jedini grij protiv tebe.
Petra je s naporom disala boreći se protiv same sebe. Htjede zaurlati, opsovati, nešto razbiti… ali se s mukom susprezaše.
– Eto, ja san svoje reka, a sad ostavljam vas dvi nasamo. Samo bez vriđanja, ćeri! More li? – zapovijedi više nego što upita, te iziđe ne čekajući potvrdan odgovor koji se podrazumijevao.
Marija do tada nije progovorila ni riječ. Nije kanila ni sada ukoliko ju kćerka nije željela saslušati.
“Možeš slobodno ići… – muklo protisnu – neću ti nazor išta pričati. Grlo joj bijaše suho od gutanja suza koje nastojaše skriti pred oboma.
Petra ljutito pobježe iz sobe kao da je okužena.
Majka više ne mogaše potiskivati suze.
Nakon sat vremena, tmurna i nabusita vratila se Petra.
– Dođi ćeri moja! – pozva je suznog glasa, koraknuv prema njoj raširenih ruku. Ona se ukloni.
Silno je volila “oca”, a sad ga je, eto – zbog nje – izgubila.
Tako se barem činilo njenom očaju.
“Di je oni rokivnik? – upita mrko.
– Šta će ti?
– Triba mi!
– Nisi li već pročitala i bez pitanja?
Petra se malko zbuni.
Nije puno pročitala od onih pustih listova što ih Marija godinama nizaše suzama i radostima.
Tek onoliko koliko je bilo dovoljno da potvrdi njenu sumnju i strah da je ona – Petra – “mulica” – ono što ljudi izgovaraju šapatom.
– Nisi smila, ćeri, zavirivati u tuđe stvari… – počela Marija drhtavim glasom – To ti je isto ka krađa…
– Glavno da je meni lako… ! – briznu ona odjuriv natrag, u sobu. Ovaj put se, međutim, nije zaključala.
Marija malo počeka, pa ode za njom i uđe ne čekajući odobrenje.
Spustila se kraj nje na postelju.
– Nije li bolje da sad razgovaramo kad si mi već sorila strugu na srcu.
– Nije! – odbrusi ona.
Mati se nije pripremila za ovo i biše joj teško naći prave riječi, ukoliko takve uopće i postoje.
– Dobro. Dat ću ti ga. – pokaza na rokovnik u ruci – Ali pod jednim uvjetom….
Petra je šutjela napregnuto iščekujući.
– Da me ništa, ama baš ništa ne pitaš, sve dokle ne pročitaš sve, od prve do zadnje stranice… A, ima toga… More li tako?
Kimnula je jedva primjetno.
– Nisi još sazrila za to, ali, kad si već požurila, evp ti – na… Čitaj! – baci rokovnik na uzglavlje jedva susprežući jecaj – I ako možeš, ne sudi prestrogo, ćeri! Bilo je i priviše toga… – jedva istisnu izjurivši iz sobe.
Čim su se vrata zatvorila, obje su glasno zaridale.
Po treći put toga dana otvori djevojka “knjigu kobi” što joj, poput sablasti, nevidljivim prstima drobila srce u komadiće.
(Nastavlja se)
Mulica/Tomislavcity