Uoči Badnjice, Ruža, po običaju, oka nije sklopila.
Petar se “uzodao”, stoput provjravajući “oće li doteć sokova za malog zvrka”.
Žurno se skidali pršuti, pečenice, sudžuci…
Plesalo se oko šporeta, špaiza, sušare…
“Testa je, Bogu vala, proodna”, uzdisala domaćica pogledajući svaki čas u nebo… “a, jopet, ko zna kako je tamoke, dalje…”
Dok je još govorila, opazi bijelu limuzinu, jedva uočljivu u sveopćoj bjelini. Iza nje, trčalo nekoliko seoske djece.
“Evo ji! S limuzinom!”, ciknu, bacivši iz ruke salvetu, pa se prikrsti i “izleti pri kuću ka strila.”
Čim je ugledala dida, kome je žena, po navici, dala prvenstvo, zacvrkuta malena, sva umotana u dražesnu bundicu, šal, kapu, rukavice… “Dida, gle!” – uzbuđena pokaza na snijeg rukavicom bez prstiju – kao da su se maločas vidjei i kao da on nikada nije vidio to čudo zvano “snig.”
Dida je blistao. Činilo se kako mu je Božić već došao.
“Sad more i zarupit, što se mene tiče!” – reče podižući je iznad glave.
Nakon pozdrava, izvještaja o putu i ostalom, malo se okrijepiše i “prizalogajiše”, a onda did povede unuku da vidi “badnjake”, tumačeći što su i čemu služe, te kako će, kad se smrkne, prostrti slamu po drvenom podu, pa će se “moć valjati do mile volje”.
Dijte cičilo od pustog uzbuđenja.
Vidjevši još i kravu, ovce, konja… činilo joj se da je došla u zemlju čudesa gdje se čuda natječu koje će biti čudesnije.
Nakon svečanog unošenja “badnjaka”, uz sveopću ciku,
svojski prionula rastresanju slame.
Mariji se činilo da gledala malu sebe, tek u ponešto oskudnijoj robici.
Uz slamu i nakit koji su donijeli, te svijeće utaknute u pšenicu koje stvarahu poseban ugođaj, nisu ni primjetili nedostatak struje. Naprotiv.
Gledajući razdraganu unučicu, babu i dida preplavio osjećaj ganutljive zahvalnosti prema malom Božiću koji se neobuzdano radovao u tom djetetu – krvi njihove krvi.
Približila se ponoć.
S baterijamu u rukama, smjestiše se u limuzinu i krenuše put crkve stvarjući dvostruku prtinu duž sela.
Malena se zbunjeno osvrtala na sve strane.
Mariju preplaviše mučna sjećanja na prtinu koju je onomad gazila kao osuđenik. Brzo odagna sumorne misli pažljivo namještajući kapu na maloj glavici što se klatila na bakinu krilu.
Kad su banuli na vrata, crkvom se pronio šapat. Okretalo se i mlado i staro želeći vidjeti čudo od žene koju, po najljućoj ciči zimi, dovoze u limuzini – “ki da je kraljica, Bože prosti”.
Na užas ponekih, baš tako je i izgledala u raskošnoj, krznenoj budi, s mekim kožnim rukavicama i torbicom kakvu nikada nisu vidjeli. Bujna kosa u valovima padala ispod mekog šala, dok je ruku pod ruku sa zgodnim, gospodski uglađenim mužem i “njezinim muletom” u naručju – “ka da mu je rođeno dite” – ponosno kročila sredinom crkve. Mnogima se činila “ki vila Nagorkinja, kakva glumica ili sveta sličica” – već kako kome.
Tek nitko ne bijaše ravnodušan.
“Ne znaš, brate, jal šesnija ona, jal čovik joj, jal mala mulica!”, divili se oni prostodušniji. Drugi prezirno odmahivali i otpuhivali, nespremni oprostiti neoprostivo.
“Triba i njizi razumit, čeljadi. – smijali se podrugljivci zlobnim komentarina – Di neš bit ljubomoran, nu… Ta, ne viđa se ovo svaki dan.”
Malo je reć da je Marija uživala. Izmirenje s ocem ušutkalo mnoge zlobne jezike. Nasuprot njenom uspjehu, šuškalo se kako brak njenog “nesuđenog nije Bog zna šta” – da je “rđav čovik” i da mu je žena “jalovica”.
Marija zdušno zahvaljivaše Bogu što mu nije postala ženom.
Poslije tog nezaboravnog Božića, prvog u majčinu zavičaju, Petra je otada većinu ljeta provodila s ponosnim “didom i babom”.
Marija bi ju obično dovela i odvela; ostajala dan-dva i vraćala se u Split.
“Did i baba se priporodili”, pričalo selo.
“Malu drže ka kap vode na dlanu”.
Kad je Petra navršila pet godina, Marija se prvi put pojavila s njom na “derneku”.
Nikada neće zaboraviti izraz lica “nesuđenog joj”, kad su se iznenada susreli oči u oči.
Ni sanjala nije da bi ga tu mogla susresti. Ta, nije više bio momak da bi šetao po dernecima, čudila se u prepasti.
Gotovo je i zaboravila da je on, po krvi, Petrin otac i da ga, vrlo vjerojatno, mori znatiželja kako izgledaju njih dvije o kojima “svit toliko bruji”.
Gonjen silnom (znati)željom, pomno je vrebao priliku da je uhvati nasamo.
Kad mu se napokon posrećilo, umalo ga noge nisu izdale.
Pred njim je stajala rasna ljepotica koja znatno odskakaše od svih seoskih djevojaka. Glasine nisu ni malo pretjerivale.
Potpuno smeten, ne mogaše riječi izustiti. Zurio je zabezeknut stojeći kao ukopan. Crven u licu, ispusti tek nešto nalik neartikuliranom zvuku. Malena se glasno zahihotala.
Marija prođe mimo njega, kao mimo zida.
Za razliku od radoznale kćerke koja se neprestalno osvrtala, nije zastala, usporila korak, niti se osvrnula. Tijelom joj prostrujao tek val nelagode.
Vratila se k obitelji koja se bila sakupila u značajnom broju, te brojnoj djeci kupovala što im srce želi, no nikako ne mogaše razblažiti gorak okus koji je zapeo u grlu, srcu – gdje li već.
Ostatak dana nije se micala od rodbine.
A, on – prva ljubav – posramljen i zlovoljan, pratio im svaki korak, skriven ispod nekog šatora gdje naručivaše piće na piće, utapajući u njem “zlu kob” koju je odabrao onoga dana kad ju ostavio u suzama – kao istrošenu krpu.
Čak ni majci nije spomenula taj susret.
Bijaše joj mučno i od same pomisli na njega i bolna sjećanja koja je oživio.
(Nastavlja se)
Mulica/Tomoslavcity