Kad su, napokon, pale jedna drugoj u naručje, sav košmar u srcima majke i kćerke slio se u ridanje dvaju grla stopljenih u jedno ganuće.
Dok su tako oplakivale u vjetar bačeno vrijeme, razmjenjujući nježnosti riječima, pogledima, pipkanjem prstiju po licu i kosi; uzdasima “Gospe moja” i “Bože moj”… malecka se nestrpljivo plela oko majčinih nogu, podsjećajući kako je i ona tu.
Ni “barba-platan” tu nije mogao ništa. I sam je čekao, sliježući ramenima i šireći ruke u znak veće sile.
“Mama-a…”, potezala ju čas za suknju, za rukav, nogu… Prva se smilovala baba.
“A, je li ovo moja mala Petra-a?!”, izusti otežući i ne bez natruha nelagode. Slegnula se do unučice, koja se za babu opremila u svoju “najlipju vešticu”, te joj ovlaš pomilova meke uvojke.
Pred crnom maramom i vidno ispijenim, umornim licem, malena se zera stisnula sakrivši se iza maminih nogu. No, ne zadugo.
Mnogo je puta čula kako baba Ruža ne nosi “bilu maramu, ka ova splitska”, nego crnu. I da je “taki običaj dolike, na selu.”
Čim se malo osokolila, izviri kako bi se pohvalila svojom lipom “vesisom”.
“Ajme, kako ti je uredna aljinica-a…ccc!” – sklopi ona ruke obradovana dobrim početkom komunikacije.
Koristeći priliku, brzinski je cmoknu, brišući suze. Za tili čas našla joj se u naručju.
“A, jel ti znadeš koja san ja, a?”, upita, još uvijek smetena pred čudesima o kojima do jučer nije mogla sanjati.
– Kako ne bi znala! – požuri se kćer – Recider, ko je to?
– Baba Luza. – mirno odgovori malecka.
Babu opet obliše suze, pa čvrsto utisnu još jedan bučni poljubac u rumeni obrazić kao da njime pečati dragocjenu svojinu.
– Lipa babina duša… – zagrcnu se ganuta – Viš da znade, zlato babino…
Nije prestajala roniti suze radosnice dobro pomiješane sa žalosnicama.
Još iste večeri, mala se nije dala od babe.
– Udavit ćeš babu, jadna ne bila! – smijala se Marija.
Prepunjena srca prelijevala se preko svih rubova, vidljivih i nevidljivih.
Čas se plakalo, čas smijalo, tugaljivo uzdisalo, pa sve u krug…
Sutradan, u vrijeme posjeta, uniđoše k Petru žena i fratar.
Tek na pola sobe, bolesnik ugleda malecku koju ju žena vodila za ruku. Velika crvena mašna nad plavim uvojcima ispunila cijeli prostor. U slobodnoj ruci list papira.
Gledala je razrogačenim, radoznalim očima u smjeru u kojem je baba pokazivala krevet “dida Petra”.
A, on se okamenio.
“Je l je to on?”, upita malena glasno pokazujući prstićem na “stranca” skvrčena pod bijelim plahtama.
Već bijaše smetnula sve pomne upute koje joj majka ponavljaše poput dresirane papige: “I reci didu kako se zoveš! I obavezno mu dadni ovo što si nacrtala! Je si upamtila?!”
A, djeca ko djeca… pamte dotle dok se izgovara.
Zato je fratar uvijek bio tu – da bude most gdje treba; amortizer, pa i gromobran za kakva gadna nevremena.
– Nije se, evo, dala odvojiti od babe… pa, ju morade povesti! – našali se pokazujući na dijete, ujedno dajući objašnjenje i ispriku, te prvo, svečano predstavljanje unuke djedu – Pa, evo ti imenjakinje! – pokaza na curicu i u istom dahu nastavi – Eto ti tvog dida, mala! Zove se isto ko i ti. – malo pošuti, pa raširi ruke – No… Šta kažete, ha?
Hinjeno svečani ton fratrova glasa, bijaše u golemom neskladu s tugaljivom, ni malo šaljivom zbiljnošću. Zavlada mučna nelagoda. Malena se sramežljivo smijuljila njišući se u očitoj djetinjoj pomutnji.
Baba je brisala suze još od kad su krenuli od kuće silno strepeći od ovog susreta.
A, dida…
Zanijemio. Oduzeo se. Izbezumio.
Zurio je u to malo stvorenje velikih, svijetlih očiju, što su virkale čas u njega, čas u fratra, pa u babu.
Videći kako se Petar muči, baba čučne pored unuke, pa reče šapatom:
– Recider didu kako se zoveš! De, dušo babina!
– Petla. – odgovori spremno i ne bez ponosa.
– Tako ti se i did zove, je l znadeš? – nastavi brišući suze.
– Nadem. – zaguguta.
“Sritni” se dida pokuša nalaktiti da bolje vidi, ali ga spopade težak napadaj kašlja.
Dojuriše s maskom za disanje.
Baba udari u tiho ridanje i zapomaganje. Dijete u plač.
Kad se malo umirio, rekoše im da se bolesnik mora odmarati. I neka svrate sutra. Iziđoše vidno pokunjeni.
Teško dišući, gledao je Petar za njima pogledom kockara koji je na jednu kombinaciju stavio veliki iznos, pa ga, u tren oka, proćerdao – nit plače, nit kuka – samo zuri prazna pogleda – kao bez duše.
Kamena gromada koja bijaše zapela u grlu od pogleda na unuku, gušila ga otimajući i ono malo zraka u prsima.
Na izlaznim vratima, mala naglo zakoči: “Gle-e!”, poviče dižući papir koji je cijelo vrijeme držala u ruci. “Nisam mu dala ovo!”
I prije nego su se odrasli snašli, začu se sitni topot malenih koraka po bolničkoj sobi.
– Dide… Evo! – reče zadihana pružajući list papira na kome je dječjom rukom bilo nacrtano veliko i malo srce, nespretno obojano crvenom bojicom što se prelijevala preko granica, poput zraka kakvog dječjeg, srcolikog sunca.
Dida se s mukom nakašljao.
– To si ti nacrtala? – jedva istisnu, susprežući kašalj.
– Aha. – zabrzeta malecka pokazujući i tumačeći svoje remek djelo – To je suse. Dva susa! – žustro se ispravi.
– A-a… – kimnu on, uzimajući pruženi crtež.
Papir je osjetno podrhtavao u suhonjavoj ruci i jedva ga držaše. Mala slikarica, koja se, po običaju, brzo oslobodila, htjede zaustiti još nešto, no dida klonu nauznak.
Opet strka. Jecaji. Prestrašeno dijete. Gledajući s vrata, fratrove se oči ovlažiše. „Bože dragi!“, bijaše sve čega se domislio.
(Nastavlja se)
Mulica/Tomislavcity