Svake godine 10. listopada obilježava se kao Svjetski dan mentalnog zdravlja, s ciljem skretanja pozornosti na važnost ulaganja u mentalno zdravlje. Ova godina po mnogočemu je drugačija i donijela je mnogo izazova na raznim područjima, velikim dijelom uzrokovanih COVID epidemijom. Upravo zbog borbe protiv te epidemije, te zbog uvođenja raznih mjera i zabrana, mentalno zdravlje i njegovo očuvanje došlo je u fokus pažnje više nego ikad prije.
Dogodilo se nešto novo, virus koji je bio nepoznat, neistražen, jedna potpuno nova okolnost za nas, okolnost za koju se nismo mogli pripremiti. Ta okolnost zahtijevala je brzo usklađivanje, promjenu stila života te suočavanje s činjenicom da svoje potrebe ne možemo zadovoljiti na način na koji smo to činili do sada. U vrijeme „zaključavanja“ (popularno nazvanog „Lockdown“), sve smo svoje resurse usmjerili na preživljavanje, pokušavajući pritom zadovoljiti i psihološke potrebe, ali na neki novi, dopušteni način. Još je jedna fraza koja se stalno provlači po medijima, a to je – „novo normalno“. Pitanje je koliko je takav način života u suprotnosti s onim što nam je urođeno – stvaranje privrženosti, bliskosti s ljudima kroz neposredan kontakt, te koliko uspijevamo to sve ostvariti u ovim novim okolnostima?
Koliko sve ovo utječe na naše mentalno zdravlje?
Sudeći prema podacima o porastu potrošnje psihofarmaka, te velikoj potražnji za psihološkom pomoći u vrijeme krize – puno!
Način na koji mi doživljavamo cijelu ovu situaciju i koliki značaj joj dajemo u svom svakodnevnom životu izuzetno je važan. Čekam li svaki dan vijesti s izvještajem Stožera o broju novozaraženih? Vrti li se moj život oko toga? Određuje li to moju sreću, odnosno nesreću? Određuje li to kvalitetu moga života? Određuje li to moje zadovoljstvo u odnosima?
Ako je odgovor na ova pitanja potvrdan, onda sam ja svoju sreću prepustila slučaju, koroni, drugim ljudima, okolnostima, sudbini… Što se tada događa? Prepuštam se brizi, strahu, razvijam anksioznost, jer ako moju sreću određuju okolnosti, odnosno izvan je moje moći, ja paničarim i čekam što će se iduće dogoditi te se u skladu s tim ponašam i u skladu s tim sam sretna ili nesretna. Organizam koji je tako u strahu, u grču, postaje slab, imunitet i sposobnost obrane opada, te je takav organizam onda i podložan raznim oboljenjima, što stručno nazivamo psihosomatska oboljenja. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji takvih oboljenja sve je više.
Što mogu učiniti za svoje mentalno zdravlje?
Vratiti vjeru u sebe, vjeru da moja sreća ovisi o meni a ne da je određuju okolnosti ili drugi ljudi. Kormilo moga života u mojim je rukama. Naravno da lakše postižem sreću i zadovoljstvo kada okolnosti vidim kao povoljne za sebe. U ovim „nepovoljnim“ okolnostima trebam malo više snage i kreativnosti, ali i u njima mogu zadovoljiti svoje potrebe i živjeti zadovoljno. Prvo što trebam jest prestati žaliti za prošlim vremenima i za mogućnošću da realiziram svoje planove. Novi dan koji je preda mnom zahtjeva novi plan, onaj koji mogu realizirati!
Nadalje, ja odlučujem hoću li pratiti sve vijesti vezane za krizu, kao i to što ću dalje s njima kad sam ih čula, ja odlučujem o čemu ću misliti kroz dan, ja odlučujem čime ću se baviti, dakle – puno je toga u mojoj moći, puno toga čime upravljam.
No, nekada smo pokušali sve i ipak nam ne ide, mir i zadovoljstvo nam se nekako čine daleko i nedostižno. To je u redu, i nikako to nije znak slabosti, jednostavno iscrpili ste svoje mogućnosti. Tada je važno znati da postoje ljudi koji su školovani i educirani da kroz jedan povjerljivi, terapeutski odnos posreduju informacije i nove poglede uz koje će nam biti lakše prevladati krizu, te postići životni balans. Jednako kako se ne ustručavamo potražiti pomoć liječnika za fizičku bol, tako se ne bi trebali ustručavati potražiti pomoć psihologa, psihoterapeuta ili psihijatra za našu emotivnu, duševnu bol ili nezadovoljstvo koje osjećamo i koje koči naše svakodnevno funkcioniranje. Pritom je važno naglasiti da javljanje stručnjaku u ranoj fazi uvelike olakšava i skraćuje sam proces terapije, a činjenica je da stručnu pomoć tražimo tek onda kada je naše mentalno zdravlje već narušeno.
Stoga, vodite brigu o sebi i svom mentalnom zdravlju, jer – nema zdravlja bez mentalnog zdravlja!
Silvija Jurčević, psihologinja, psihoterapeutkinja pod supervizijom
Tomislavcity
Foto: Ilustracija/Pliva.hr
