“Spremnost za školu jest onaj minimum razvojnog stupnja koji djetetu omogućuje da primjereno reagira na zahtjeve škole“(Lemelin i sur.,2007.)
Polazak u školu velika je prekretnica u dječjem životu, a često i izvor roditeljskih briga i straha.
Procjena spremnosti djeteta za školu posebno je stresan trenutak za roditelje, ali i za dijete. Jednim dijelom uzrok je neznanje o tome što se od djeteta očekuje.
Kada govorimo o spremnosti djeteta na školu, misli se na nekoliko aspekata.
Fizička spremnost odnosi se na opće zdravstveno stanje djeteta, te odgovarajuću visinu i težinu koje utvrđuje liječnik koji prati dijete.
Socio emocionalna strana razvoja govori o socijalnim vještinama djeteta, interakciji s vršnjacima, empatiji, emocionalnoj stabilnosti i mogućnosti kontrole vlastitih emocija. Dijete mora biti dovoljno stabilno da se nekoliko sati bez straha može odvojiti od roditelja i samostalno funkcionirati.
Potrebno je naglasiti važnost samostalnosti u brizi o sebi. Dijete treba biti sposobno samo otići u toalet i pobrinuti se o higijeni nakon toga, obrisati nos, samostalno se obući i obuti, zakopčati jaknu i zavezati vezice. Ovo su vještine i navike koje se stvaraju u svakodnevnici, u situacijama koje to traže. Roditelji ovdje imaju ključnu ulogu i trebaju se opremiti strpljenjem i dodatnim vremenom kako bi potaknuli dijete da se osamostali umjesto da obavljaju za njega bilo što što može i treba činiti samo.
Prvi znak spremnosti za školsko učenje je djetetovo spontano zanimanje za učenje čitanja i pisanja.
Govorna razvijenost je neophodan uvjet za praćenje nastave. Ona uključuje receptivne vještine poput slušanja i praćenja što drugi govore ili razumijevanja uputa. Zatim ekspresivne vještine koje se odnose na pravilan izgovor svih glasova, fluentnost u govoru, mogućnost izražavanja osjećaja misli i potreba, svijest o simboličkom (pisanom) načinu izražavanja, te razvijen pojam o čitanju i pisanju.
Ruka se priprema za olovku vježbama grafomotorike, igrom plastelinom, škarama, trganjem i lijepljenjem papira, te drugim aktivnostima koje uključuju fini rad mišića ruku.
Iako možda na prvi pogled ovaj opis očekivanih vještina i znanja koje se od prvašića očekuju jednom roditelju može izgledati zastrašujuće, većina djece sve to uči spontano kroz igru. Nekima je potrebno malo više podrške i poticaja, a svima uz slobodnu igru vrijeme kvalitetno provedeno s roditeljima u osmišljenim aktivnostima koje im trebaju biti zanimljive i dobi primjerene.
Božana Delać, pedagog i edukacijski rehabilitator
