Duvno moje ne volim te više…oooj…piše
Duvno moje ne volim te više, u tebi se ćirilica piše… Tako se sve do devedesetih gangalo u Duvnu. Do pred devedesete potajice, jer ako su vas čuli onda vam ne gine „Ćelovina“, prekršajni zatvor u Mostaru, čuvena „Šantićeva“. Kad je Juga oslabila onda su se i oni manje hrabri raspjevali.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Ćirilica je bila samo jedan od simbola srbijanske, političke hegemonije, pismo kojim se u školi pisalo ravnopravno, dan latinicom, dan ćirilicom. Opet, oni nacionalno osvješteniji su pokazivali bunt pišući latinicom i kada bi ćirilica bila na redu. Generacije, prije raspada Jugoslavije, a osobno sam taj, gotovo da ne primjećuju razliku kada čitaju ćirilicu. S pisanjem je malo teže, zaboravilo se neka slova, ali da zatreba za dan bih savršeno propisao. Onda je ćirilica izbačena iz škola, tako da današnje generacije ovo pismo niti čitaju, niti pišu.
Sve što čovjek zna nije naodmet, ali neću predlagati da se ćirilica opet uvede u škole. Budući da je Duvno u BiH, u Federacije BiH i Kantonu deset, a sva tri naroda su konstitutivna na svakome pedlju ove zemlje, čini mi se po presudi Ustavnog suda nakon apelacije rahmetli Alije Izetbegovića, onda je ćirilica kao službeno pismo konstitutivnih Srba postalo ravnopravno s latinicom, službenim pismom konstitutivnih Hrvata i Bošnjaka. Tako smo dobili dvopismene znakove uz federalne ceste.
Odnosi naroda su danas loši, jučer smo ratovali i rane nisu zacijelile, bolje odnose u budućnosti tek trebamo izgraditi. Tako uz prometnice osvanu ćirilica, simbol naroda s kojim smo još u lošim i ponekad manje lošim odnosima, a još više simbol potlačenosti i negiranja, a bogme i progonjenja hrvatstva.
Da bi se poslala poruka, zamrači se, zamrči, precrta i išara crnim sprejem ćirilični dio žute ploče. Nema ćirilice, ali obavijesti uz prometnice poružniše krajolik i naselja.
I to mi smeta, a ćirilica ne. Svjestan sam da će uslijediti salve napada i neki će se dobro zajapuriti u „opravdanom bijesu“, ali meni ružno smeta, a ćirilica ne. Neka ona ostane simbol srpskoga naroda.
Ipak ću napomenuti neke stvari, jer ovo pismo nije samo srpsko, ono je rusko, ukrajinsko, rumunjsko, bugarsko…i naše hrvatsko i bošnjačko. Neću predaleko, do svete solunske braće Ćirila i Metoda, ali i mi Hrvati smo pisali ćirilicom u doba tropismenosti. Mi smo valjda po tome najpismeniji narod na svijetu, jer smo u jednom djeliću svoje prošlosti istovremeno upotrebljavali čak tri pisma: glagoljicu, latinicu i ćirilicu.
A da bi razlike bile razlike, postoje neke stilske inačice ovoga pisma. Zato se ćirilica kojom su pisali Hrvati često naziva zapadna ćirilica. U Bosni se upotrebljavala dugo, pa ta zapadna se još zove bosančica i bosanica.
Poznati Poljički statut pisan je ćirilicom, a naši Lužani i Kukušani, odnosno Stanići su iz Poljica i na seoskoj fešti biraju kneza. Nešto ostalo!
I još jednom, svjesan klizava terena, jasno se zalažem da ne šaramo znakove uz prometnice. Samo zamislite kako to izgleda strancima. Za njih to nisu napravili nacionalno osviješteni i branitelji svega hrvatskoga, već vandali.
Uostalom, nije nas baš briga što je i nas i našu djecu izdominirala srpska subkultura plasirana preko mreža i televizija, pa nam djeca sve bolje govore srpski, a sve lošije hrvatski. Nadmašit će i nas koji smo učili srpskohrvatski. E ovo mi već smeta. A tome nije kriva niti ćirilica, niti Srbija, već naše pozersko hrvatstvo.
Božo Krajina/Tomislavcity
