Je li Golgota pusta, napuštena? Hoće li nas spasiti topli kruh na stolu?
Naš prozaist Stjepan Čuić je u svojim Staljinovim slikama i romanu Orden naše Duvno tretirao onako kako ga mi Duvnjaci uistinu znamo doživljavati. Jesmo mi svjetski putnici, ali Duvno počesto doživljavamo kao sebi potpun, neovisan i samodovoljan svijet u svijetu. Tako je i meni Duvno tema i razmišljanje. Ako i pratim što se događa u svijetu, uvijek sve završi na tome kako će se to odraziti na Duvno i što je nama u Duvnu činiti. Jedini izuzetak kada je Duvno neupitno integralni dio čovječanstva je upravo Uskrs.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Zato danas Duvnu i Svijetu je Uskrs i ni o čemu drugome osim o Uskrsu ne mogu pisati. Nema potrebe za prepričavanjem, za izvješćivanjem, a za teološko pojašnjavanje poruke Uskrsa ima pozvanijih.
Sve ove velike dane svatko od nas razmišlja na kolektivan, ali i osoban način. O veličini onoga što je Nazarećanin donio teško je naći prave riječi.
Zajamčeni život nakon ovoga života, nešto je nevjerojatno, privlačno, oslobađajuće. Zamisli, uskrsnuće tijela i duše! Koje obećanje! Smrt je samo granica koju treba prijeći kada dođe vrijeme. I to je riješeno da bolje ne može.
Ono što čovjeka na ovome svijetu muči jest kako ovdje živjeti? Mogu li se na ovome svijetu istisnuti sve muke, nedaće i patnje izazvane ljudskim slabostima? Možemo li biti bolji nego jesmo i jesmo li barem malo bolji nego prije dvije tisuće godina?
Dalje ne mogu bez pomoći onih rječitijih od mene. Ne može dalje bez pjesnika. Kažu da su to ljudi ništa bolji ni gori od nas, isto osjećaju što i svi mi nepjesnici, samo što oni ono što svi osjećamo znaju bolje reći.
U čuvenoj pjesmi, Eli! Eli! Lama azavtani?!, Kranjčević je opleo po nepromijenjenoj zloći, onoj istoj koja je Krista odvela na križ. I dalje Krist s križa gleda „gdje su ljudstvu sve gori crni dani“ Što činimo i radi čega i zašto je taj lažni sjaj uzaludan ili kako Kranjčević kaza badava. No, pjesmu pročitajte, da ne objašnjavam dalje. Ja sam ju pročitao desecima puta i uvijek kada sam bio frustriran sverazornim neljudskostima. A onda sam jednom zastao na početnom dvostihu: „Na Golgoti je umro-a za kog je izda’no?/ Je l’ pala žrtva ova il kasno ili rano?“. Uistinu, što se to promijenilo na bolje u ovome našem svijetu? Za koga je izdahnuo? Kranjčević se pita je li uranio ili okasnio s dolaskom. U svakom slučaju ili je kasno jer su mnogi ogrezli u nečovještvu iako dobro znaju da je savjest temelj svakog ljudskog djelovanja…, ali nije ih briga, ili je možda prerano jer nam je svijest još uvijek na niskim granama pa ništa ne razumijemo. „Na Golgoti je umro i svijet za to znade, / Al od te žrtve davne još ploda ne imade.“ I tako Kranjčević pun očaja zbog napuštene Golgote. Izuzetna pjesma, ali kako starim pomalo napuštam buntovnog Kranjčevića, punog pravedničkog gnjeva, a primičem se Nikoli Šopu. Za Šopa kažu daje njegova inspiracija u osnovi kršćanska. Kažu da je okrenut unutarnjem miru i nema u njemu bune ni želje da izmijeni stanje borbom riječima protiv postojećeg stanja. Za Uskrs tri njegove pjesme s Isusom u naslovu: Poziv dragom Isusu, Isus čita novine i Kuda bih vodio Isusa. Jedna je ovdje, a dvije nađite sami.
Ako želite prilagoditi pjesmu današnjici slobodno novine zamijenite mobitelom.
Isus čita novine
Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge,
donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,
ulazeći u sobu, vidjet ću pun tuge,
tvoj sveti lik nad novine nagnut.
I nezapažen kraj tebe ću sjesti,
gledajuć mračenje na tvome licu čistom.
Dok pogledom prelijećeš od vijesti do vijesti.
Dok uzbuđeno prevrćeš list za listom.
Čime ću moći da te tješim u tom času,
stojeći pred tobom, sav stidom obuzet.
I da li bih imao dosta snage u svom glasu,
kada bih pred tobom branio ovaj svijet.
Na teška ta slova pao bih svojim stasom malim.
Radost čovjeka bi u oku mome zasijala.
O pusti, rekao bih ti jedva glasom uzdrhtalim,
nek se i dalje vrti naša zemlja mala.
Onda bih sasvim tiho izišo pred vrata.
I pustio da ostaneš sam u svome bolu.
Moleći pred pragom, da tvoj gnjev umiri
mirisni, blagi kruh na stolu.
Evo vam i Kranjčević:
Eli! Eli! lamâ azâvtani?!
Na Golgoti je umro – a za kog je izda’no?
Je l’ pala žrtva ova il kasno ili rano?
Na Golgoti je umro i svijet za to znade,
Al od te žrtve davne još ploda ne imade.
A krv je tekla mnoga i srce tu je stalo,
Što nikad nije više onako zakucalo…
I vjekovi su prošli daleki, strašni, crni,
Osušila se krvca i suha još se skrvrni.
Prošetala se povijest u sramotničkoj halji,
I što smo nebu bliži, sve od neba smo – dalji!
Na Golgoti je staro prelomilo se drvo,
Pokradoše mu čavle – i to je bilo prvo!
U ime čovječanstva i bratstva i slobode
Počeše krvno kolo da bezbožnički vode – – –
I derala se družba od gadne strasti pjana;
Mi ubijamo, Bože, sve zbog Tebe – Hosana!
Na Golgoti je mrtvo i vjetrić tamo tajni
Tak cvili: Eli! Eli! lamâ azâvtani?
A pokraj krvi davne i ispod drva suha
Sve milijuni vape: O pravice, o kruha!
Da ukidoste ropstvo, i cirkus i hijenu,
Pa odvedoste ljudstvo u kršćansku arenu!
I tu u sjajnim ložam, u zlatu i u slavi,
Pod vijencem i pod mitrom na debeloj si glavi,
Zapremili ste i vi i vaše gospe bijele
Na pozornici svijeta sve najprve fotelje!
I gledajte u igru od bijede i od jada,
Gdje čovječanstvo mučno ko On pod drvom pada!
I tamnice o crne, gdje mnogi plač se gubi,
Kad takovi su ljudi: il umri ili ubi!
I djevojčice gole, a ispred sita suca,
Ah, imale bi obraz, da nemaju želuca!
I sramotu i bijedu i uvrede i varke
I uzdahe i laži i mnoge suze žarke.
A usred bare ove, gdje trovna gamad pliže,
Uzvisilo se drvo i Hrist se na njem diže.
I gleda, gdje su ljudstvu sve gori crni dani,
I plače: Eli! Eli! lamâ azâvtani!
Badava gordo kube i mramor Panteona,
I papuče od zlata i orgulje i zvona!
Badava tamjan mnogi i ponosni oltari,
Badava alem gori na kruni i tijari!
Ah, Golgota je pusta, i vjetrić tamo tajni
Tek cvili: “Eli! Eli! lamâ azâvtani?!”
