Ako komasacija Dražica Pariboka, Opržena, Žbanice i Jasika uspije znači da smo kao zajednica dozreli i mi i naša lokalna vlast
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Prije točno tjedan dana u stipanjićkoj školi održana je javna rasprava o planu komasacije dijela Duvanjskog polja, dijela od Kola do Kovača, pa ukrug preko Stipanjića, Jošanice i Podgaja. Za iduću nedjelju je najavljen referendum o pokretanju postupka i posla komasacije ili o odustajanju od ideje.
Sama namjera ukrupnjavanja posjeda hvale je vrijedna i osobno se nadam da će uspjeti s ovim dijelom polja i nastaviti se dalje. Dakle, već sam se osobno odredio i ja sam za. Svatko razborit je – za, jer smo svi svjesni rascjepkanih oranica i livada s kojima, takvima kakve su, ne možemo baš puno. I sam sam u posjedu parcelica od tisuću četvornih metara, zatim od osamsto, pa onda petsto. Jedne prilike me pokojni otac, možda i svjestan da mu se primiče kraj ovozemaljskog života upitao znam li ja sve parcele koje posjedujemo? Naravno da sam znao. Počeo sam nabrajati djedovinu i ušutio uvjeren da je to sve. Na to mi reče da ipak ne znam. Sjedili smo vani i ispijali kavu za derutnim, okruglim stolićem promjera pola metra. A gdje je ta parcela za koju ja ne znam? Reče mi orjentir i pokaza na našu kolsku močvaru. To su Luščići koje je, reče mi, i pokojni djed prije više od sto godina rijetko kosio. Znao sam da je to maleno kao i sve drugo jer je djed imao sedam sinova, pa da je njegovo bilo cijelo Duvanjsko polje, kad se podijeli na sedmoro… Priupitah koliko me može zapasti, na što se ćaća grohotom nasmija, zabaci glavu i onako kao da ozbiljno procjenjuje izjavi – otprilike koliko ovaj stol! I u ovome dijelu polja koji naša vlast namjerava presložiti i ukrupniti imam jedan komadić, trećinu od jednoga kosca, pa trećina na sedam, pa ta sedmina na pola. Ne da mi se računati koliko je to kvadrata.
Naravno da ima i vlasnika značajnijih parcela koji ne mogu baš olako razmotriti ovo pitanje. Ja nemam što izgubiti jer je već gotovo izgubljeno, a ni što dobiti jer mi nemaju što okrupniti. Ipak, veće parcele znače i veći osobni interes da se ukrupnjavanje provede. U tome treba računati na, u konačnici manju kvadraturu jer se trebaju napraviti poljski, pristupni putovi.
Iz razgovora na ovu temu može se zaključiti da velika većina shvaća koristi komasacije. Od te velike većine dio njih će reći da je to dobro, ali… Iza ali je nepovjerenje u bilo kakvu i bilo koju vlast, osim mitske i „pravedne“ Austro-Ugarske. Iz skepse proizilazi da svaka vlast gleda sebi i svojima, ergo, svi ostali će biti prevareni, zakinuti i izmanipulirani, pa do toga da će jednima oteti, a drugima dati. Treći smatraju da se sve to radi da bi se u dogledno vrijeme uveo porez na zemlju.
Sa svim tim demonima loših iskustava s lošim vlastima, lošim državama i vremenima se ovoj općinskoj garnituri valja boriti i dokazati da neće biti otimanja jednima i davanja drugima. Federalni zakon o komasaciji postoji. Svakome razumnom je jasno da je to složen i suptilan posao. Drago mi je da se krenulo u posao jer to znači da se vlast osjeća dovoljno sposobnom da proces pokrene i dovrši. Ako ovo uspije onda ima optimizma. Uspješna komasacija je korist sama po sebi, a još veća korist je vraćanje i jačanje povjerenja u vlast koja nije tuđinska nego naša.
Sa svojih nekoliko kvadrata nemam pravo izričito pozvati na referendum i pozvati za – za. A ipak ću to učiniti. Ajmo ukrupniti Dražice, Opržene, Pariboke. Kada vidimo da je dobro, idemo dalje u komasaciji i sve drugo. U sve u čemu je naše Duvno kaotično i rascjepkano.
Zlobnici će reći da držim stranu vlasti. Znam da nije popularno, ali kad god rade ono što se meni sviđa i čini mi se korisnim prst gore.Tako je u ovome slučaju. Vjerujem u dobre i poštene namjere. Ako budu drugačije – saznat će se.
