Foto: Tomislavcity

Svi duvanjski načelnici od prvih, demokratskih izbora

Po čemu su upamćeni ili će biti ljudi koji su obnašali dužnost načelnika općine Tomislavgrad od prvih demokratskih izbora 1991. godine?

Ovo pitanje sam postavio svojemu birtijskom društvu sastavljenom od ljudi koji nisu za baciti. Dominira ljutiti odgovor izazvan općim raspoloženjem i odnosom prema politici i političarima, a on se svodi da nitko od njih ništa napravio nije. Možda nije napravljeno ono što bi nama bilo najvažnije, a možda načelnici i nisu mogli riješiti ono što bi trebala raditi cijela država i podupirati cijela zajednica? Možda?

Piše: Božo Krajina/Tomislavcity

U dobro uređenim i sretnim državama kažu da njihovi državljani ne znaju tko im je predsjednik, ministri, ovi i oni. A navodno znaju tko je načelnik ili gradonačelnik. Taj nivo vlasti najbliži je građanima i rješava najveći dio posla važnoga za svakidašnjicu.
No, pođimo redom, nagradno kviz-pitanje tko je prvi?

Prvi je…onaj koga se rijetki mogu sjetiti. Radi se o pravniku Ivanu Vučemilu koji je postao prvi predsjednik općinskog izvršnog vijeća, recimo, pandanu dužnosti načelnika. Vučemil je vrlo kratko figurirao na toj dužnosti i otišao s nje i iz Duvna. Na to mjesto imenovan je ekonomist, pokojni Filip Andrić. Odmah počinje rat, raspala država, a općina preuzima neke uloge države. Teška i zahtjevna vremena. Samo iznositi i podnositi rat, za Andrića bi bilo dovoljno. Ipak, pričalo se i tlapilo o potrebama Duvna. Odavno je trebala obilaznica, ne samo da rastereti čaršiju od prometa, nego da, kako se to radi za mala mjesta, otvori prostor i dodatni impuls za novogradnju. Tko se više sjeća našega staroga autobusnog kolodvora i želje za novim. Započelo se i s Duvanjskim prstenom.

Sve ovo je dočekalo trećega u nizu. Kada je Andrić otišao u županijsku vlast, načelnikom je postao nastavnik njemačkog jezika Ivan Madunić. Rat je bio gotov, općina puna izbjeglica i pritisak međunarodnjaka da se vrate stambeni objekti naših sugrađana u čije su domove ušli prognanici iz Bugojna ili Jajca. Problem je bio što se proces povratka nije mogao odvijati istovremeno s recimo Bugojnom. Problemi i pritisci. Rat završio, započeli socijalni nemiri i štrajkovi. Štrajkaju prijevoznici, vatrogasci, primanja u dječjem vrtiću katastrofalna…

U njegovom, kratkom, dvogodišnjem mandatu, započet će parcelacija Sopoljine, odnosno Bobare. Namjera, omogućiti izbjeglicama i prognanima da se skuće. Sve se proširuje i na domicilno stanovništvo. Madunić će ostati upamćen i po postavljanju prvih dvaju semafora. Jedan svijetli i danas, a drugi na skretanju iz glavne ulice u Duboki put nije svijetlio nikada. Na njemu je popio salve kritika, a zapravo je nabrzinu postavio oba jer je novim zakonom o polaganju vozačkih ispita svako mjesto koje je željelo imati polaganje moralo imati mininum dva semafora.

I dalje Duvanjski prsten, obilaznica, kolodvor i jača priča o potrebi izgradnje sportske dvorane. Madunić odlazi bez kandidature na izborima, pretpostavljam da ne bi prošao kriterije „međunarodne zajednice“ koja se tih godina zahuktala u smjenjivanju i kažnjavanju neposlušnih dužnosnika. Mnoge će pomesti tih i idućih godina.

Nezadovoljstvo HDZ-om na izborima s rekordno niskom izlaznošću izbacuje geodetu Zdravka Prku. Prka će odraditi dva mandata. Prije započete stvari su upravo dovršavane, a Prkin mandat će obilježiti izgradnja sportske dvorane. Prkina garnitura pomoćnika će ostati trajno, jer se upravo tada promijenio zakon koji je te ljude preveo iz svojstva od načelnika izabranih pomoćnika u svojstvo zaposlenika, odnosno državnih službenika.

Na osobnoj razini, budući da sam se tada bavio novinarstvom, kako se to današnjim, modernim rječnikom kaže, nismo kliknuli; on me smatrao pobornikom neke druge opcije, a mene vrijeđalo svrstavanje da sam bilo čiji čovjek, osim svoj. Hladno i distanca. I neka, ali objektivno, za Prkinog mandata se započelo ozbiljno obnavljati škole koje su bile doboga oronule.

Na vlast se vraća HDZ u liku i djelom politologa Ivana Vukadina. Vukadin će u tri mandata, sviđalo se to nekomu ili ne, općinsko središte iz kasabe pretvoriti u gradić. Kanalizacija, ulice, nogostupi, drvoredi, riješen krimen i ruglo robne kuće. Čini mi se da je Duvno u njegovom liku po prvi put dobila čovjeka koji je politiku doživio kao sudbinu, posao, profesiju i vještinu. Po prvi put je načelnik čovjek koji ništa drugo nije pokušavao biti niti raditi. Započeo u HDZ-u, izišao i osnovao vlastitu stranku. I to je za uvažiti, jer je činjenica da je HDZ i dalje najlakša opcija bavljenja politikom. Za ovako nešto treba političke odvažnosti.

I na kraju, aktualni načelnik, ekonomist i agronom Ivan Buntić?
Samo upitnik, jer on tek treba ispričati do kraja svoju priču.

A vratimo se na početak. Što god učinili dobroga za Duvno nije dobro niti dovoljno. Naš veliki problem je iseljavanje. Taj politički račun će biti ispostavljan svima koji se bave politikom, od predsjednika mjesne zajednice do pape u Vatikanu.
Zato, Buntiću, upiri u tom pravcu. Prva misao pri svakome poslu i projektu neka bude koliko to može doprinijeti ostanku i opstanku.