Zadnji dan nastave u srednjim školama se sam po sebi nameće kao tema. A posebice kod nas, u provinciji, gdje je događanja malo, a djece i maturanata, nažalost, još manje, pa su nam tim vrjednija. Reći će netko, a što pisati kada je sve prošlo u najboljem redu? Upravo o tome, sve je prošlo civilizirano, za razliku od nekih, ne tako davnih godina.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Završetak školovanja i odlazak u neki sasvim drugačiji život od onoga u školi se oduvijek obilježavao maturalnim zabavama i oproštajima. Ključni, prijelomni dan je zadnji dan nastave. Tada se postaje svjestan da je gotovo, a svi mi, koji smo pozavršavali srednju školu tim se veseljem smo pomalo i prikrivali blagu zabrinutost kuda dalje, a dalje se mora. I ako nismo voljeli školu u tom trenutku shvatimo kako nam je bilo lijepo i dobro.
Moj zadnji dan nastave je bio točno prije četrdeset godina. Na taj osobni jubilej sjetim se maturalne zabave, čini mi se više od jednoga oproštajnoga i činjenice da nije postojala „norijada“. Ma postojala je, samo je mi nismo tako zvali, nismo je nikako zvali, a ludovali smo.
I onda se pojavila „norijada“. Asocijacija na „norenje“ su brašno, voda i jaja. Pod tim pojmom je zapravo prelazak granice veselja i ludiranja u kinjenje svojih sumještana. Ne znam nikoga da je bio oduševljen što je po njemu prolivena voda, potom nalijepljeno brašno i razbijeno nekoliko jaja.
Moja generacija i niz generacija prije mene i poslije mene nije prolaznike pretvarala u neispečene palačinke, ne zato što smo mi svi bili dobrice i uštogljeni, već nismo smjeli ako smo i htjeli. Tamo negdje postojala je milicija, a ona je bila osorna. A onda smo i mi vidjeli što se u većem svijetu od nas radi. Ako veliki svijet to radi, onda ćemo i mi. Vidjela žaba gdje se konji kuju, pa i ona digla nogu. I svaka nova generacija se počela nadmetati s prethodnom, da bude zapamćenija od prethodne. To je dobro kada se natječemo u dobru, a grdno je nadmetanje u „zlu“.
Ne želim preko gaja kući
Krenulo je upadanje u škole, pa brašno, voda i jaja po učionicama i mlađim učenicima. Jedino su negodovali posuti i poliveni i profesori. A njihovo negodovanje nije se čulo ni kada je počelo razbijanje prozora i vrata, ogledala u sanitarnom čvoru i čupanje umivaonika. Mnoge je veselila činjenica da ja od svojih maturanata iz škole kući bježim preko Kologaja. Novoj generaciji i to bi malo, pa su otišli korak dalje da budu jači od prethodnih. Oni školi učiniše isto i dodaše kinjenje po ulicama, zaustavljanje prometa i demoliranje birtija u kojima su se nalijevali hrabrošću prije pohoda. Odjednom i hitna ima posla.
To je bio vrhunac dramske radnje, ne u činovima, već u godinama. I onda, odnedavno započinje smirivanje. I u jeziku je uvijek istina. Ove godine mediji biraju drugi rječnik, nije više norijada, nego veselje za završni dan maturanata. Ako se i iskoristi riječ norijada, to je sada u navodnicima. Svi se pomalo angažirali, skandala nema, a mladost se na opće zadovoljstvo zabavlja. U Zagrebu je fešta na Bundeku, u Osijeku maturanti plešu kadrilu, a u Rijeci vrhunac inventivnosti, maturanti od sastojaka kinjenja peku i dijele palačinke. Kod nas, pred našom Strukovnom školom svoje maturante dočekali mezom i napitcima.
No, još postoji bojazan od vandalizma, pa se nastava skraćuje i zgrada prazni. Još nemamo povjerenja da se naša mladost neće pretvoriti u našu rulju.
Moja je želja da dočekam kraj radnoga vijeka u školi, da zadnji dan maturantske nastave s mlađim učenicima pišem pismenu zadaću. Maturanti dođu, otvore vrata učionice, uđu, pozdrave i budu nekoliko minuta svjesni da ovi moraju nastaviti pisati.
Ne želim više nikad preko gaja kući. Ove godine nisam. Hvala Bogu.
