Naši mladi, kao i mladi cijeloga svijeta, imaju svoj svijet u virtualnom svijetu. Puno toga je izrečeno o knjizi koja gubi bitku s tim svijetom i da ljudi gotovo ništa ne čitaju. Činjenica je da su od kada je knjige i čitatelja postojali oni koji čitaju, oni koji čitaju povremeno i oni koji čitati neće ni uza sve školske, obiteljske i društvene pritiske.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Nije mi čitanje u prvome planu, već pokušaj razumijevanja djece. Izgleda da su ovo neke nove generacije koje bolje od onih ranijih znaju što hoće, ako ništa drugo što neće. Bez obzira na sve moje motivacijske govorancije i uvjeravanja čitati neće ono što školski program predviđa. Ali hoće nešto što ne predviđa.
Naša djeca i Bijele noći
Prošli tjedan smo došli do Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Počeo sam s njegovim stajanjem pred streljačkim vodom zbog političkih uvjerenja. Spasilo ga je carsko pomilovanje, pa je smrt zamijenjena s deset godina Sibira. Upitao sam je li ga to promijenilo. Pospano su rekli da jeste. I znali su. Od anarhiste-socijaliste i ateiste, do vjerskog misticizma. Onda smo nabrojali djela, prvo ona po kojima je Dostojevski planetarno poznat, onda ja još egocentično dodam i ona koja nisu na popisu u čitanci, ali sam ih ja čitao. Onda odmor i ćaskanje s kolegicom Ivanom D. Njoj su rekli oni stariji kako se na društvenim mrežama preporučuje, čita i komentira novela Bijele noći. To nije na popisu u čitanci, niti sam ja Bijele noći čitao. Nekoliko minuta kasnije u učionici rekoh dobar dan i upitah znade li netko za Bijele noći. Naravno, ne puno, ali znadu, neki su čitali. Ispričaše mi da se radi o stotinjak, ili nešto više stranica, ispričaše da je lik usamljeni mladić koji se zaljubi u djevojku. Njegova ljubav je bezuvjetna, a ona njega ne voli, ali pristaje biti s njim… Dakle, o ljubavi i samoći, o nevoljenju ali pristajanju. Možda, nisam čitao, a nisam inzistirao da mi se ispriča.
Poanta je da moji učenici nemaju ama baš nikakve potrebe, kada je tema Dostojevski, spomenuti da oni nešto njegovo čitaju i da im nije nepoznat. To je njihova stvar, a ne moja. Zločin i kazna je obvezan roman za čitanje. Ali on ne kruži društvenim mrežama, pa vidjet ćemo?
Uza sve svoje i od naslijeđene mane, naša djeca ne pristaju na diktate. Oni će znati ono što žele znati ili misle da će im trebati. Oni će čitati ono što dodiruje njihove duše, makar po našim kriterijima bilo beznačajno u opusu velikog pisca. Oni se ne pokoravaju nametanjima. Istovremeno je izišlo američko istraživanje kako su mladi znatno produktivniji na poslu ako im se ne nameće i nadzire radno vrijeme. Oni ne trpe moraliziranje u školi kako je važno znanje, a ne ocjene. Vide da je stvarnost drugačija, a ocjene nisu važne u nekoj utopijskoj Državi sunca. Oni bez imalo licemjerja jasno stavljaju do znanja da žele više uz što manje truda. Za njih ovakav stav nije nemoralno oportun, već životna stvarnost.
Dostojevski da, Bijele noći, da, a Zločin i kazna, možda, nije njihov izbor.
Svašta me kod njih iritira, ali im se mora priznati da imaju stav. Možda bih i ja trebao pročitati Bijele noći? Ili možda ne? Baš neću? Pročitat ću Braću Karamazove. Oni i njihove društvene mreže! Neće oni meni nametati…, a možda ni ja njima!?
