Govorimo gdje treba, pustimo birtijske priče
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Zapadna civilizacija, kojoj i mi, barem smo takvog uvjerenja, pripadamo, njeguje ono što nazivano demokracijom. Periodično, uglavnom svake četiri godine provedu se izbori. Nakon izbora dolazi nova vlast ili ostaje ona prethodna. Ako su na vlasti ostali oni otprije, ne znači da smo njima zadovoljni, možda smo odabrali manje zlo.
Niti jedna stranka, niti jedan pojedinac neće raditi u punom kapacitetu ako djeluje u pasivnoj zajednici u kojoj građani, ako i to, iziđu na izbore i čekaju do idućih. U takvoj zajednici to su gotovo odriješene ruke za one na vlasti. Oporba, sama joj riječ kaže, oponira onima na vlasti, ali je to uglavnom i kad treba i kad ne treba, samo da se oponira.
I ja bih, da sam vlast, radio što smatram ispravnim i što smatram osobnim interesom i interesom partije do zadnje godine mandata, a onda bih se malo dodvoravao i osluškivao što taj narod želi, koji su mu interesi i želje. Pozicija i opozicija ne mogu biti potpuno jamstvo da će vlast raditi ono što politički narod nakon izbora želi.
A mi i jesmo pasivna zajednica, mi u državi, u županiji, u općini, u mjesnoj zajednici.
A sada konkretno. Vlast svoje nekad učini, nekad ne učini. A ono što treba je, oko svih iole važnijih stvari pozvati na javnu raspravu. Ne može se reći da ne čini. I što se onda dogodi? Na javnu raspravu se ne dolazi. Primjera je koliko hoćete, spomenut ću dva.
Prvi, zbog kojega sam i odlučio o ovome, na ovaj način progovoriti je u mojoj mjesnoj zajednici. U Kolu je tinjalo i još uvijek tinja nezadovoljstvo potezima općine oko ulica, komunalne naknade i neučinjenih stvari koje se žele naplatiti kao da su učinjene. Po selu se priča, selo „gori“, a baba se češlja. Nisam siguran da je aktualni načelnik i znao što Koljani zamjeraju lokalnoj vlasti. I onda se kamen zakotrljao u Magarećoj klupi. Većina Koljana je nahvalila tekst na kraju kojega je bio poziv na dan otvorenih vrata u općini. Tekst je izišao nedjeljom, a srijedom su svi mogli iznijeti problem načelniku i njegovim pomoćnicima. U općinu je banuo samo jedan Koljanin. Vjerujem da su ga u općini doživjeli kao obično zabadalo jer se nitko drugi nije pojavio. Zašto bi vlast po pitanju Kola išta poduzela, kad su javno nezadovoljna, svega dva čovjeka? Ne bih ni ja, ostali su ili zadovoljni, ili nezainteresirani, ili pasivni u svojoj zoni konfora. Rezultat, stanje ostalo isto, nezadovoljni jedno piskaralo i jedno zabadalo.
Najsvježiji primjer je javna rasprava o zbrinjavanju otpada. To je tema cijeloga svijeta. Kod nas problem nije eskalirao jer nas je malo. A da od smeća itekako boli glava vidljivo je na sve strane. Htjeli, ne htjeli, upratili ste Jakuševac.
Kod nas na raspravu, slovom i brojem, nije došao nitko. Organizatori su dali objašnjenje zašto se nitko nije pojavio. Ono je možda sarkastično, a možda i iskreno, tko će ga znati? Žena reče da možda ljudima ne odgovara vrijeme iza blagdana, umorili se. A koliko nas zna gdje se planira nekakvo regionalno ili županijsko odlagalište?
Javna rasprava je dakle bila, iako je nije ni bilo. Vlast je ispunila dio zakonom predviđene procedure. I ja, da sam na vlasti, bih pomislio da smeće mogu tutnuti gdje hoću, jer nitko nije došao i rekao barem da ga ne želi pred svojoj kućom.
I nas i našu vlast će pojesti pohlepa i žderački kapitalizam ako se ne trgnemo. I vlast je u određenim situacijama nemoćna bez glasa onih koji su ih birali.
A izazova je uvijek bilo i bit će. Bila jednom jedna ideja o jednoj termoelektrani, pa nestala. Tada su neki među nama jasno i argumentirano bili protiv. I neka su. I neka nema termoelektrane. Sad su tema vjetrenjače. Koliko ih želimo i pod kojim uvjetima? Ugljen je ostao zakopano blago. Sada je blago prostor. U Duvnu i našoj županiji, on je ogroman, ali nije beskrajan. Svi bismo trebali o tome promišljati i javno izreći što mislimo. Rasprave i neslaganja se ne treba bojati. A vlast će slušati ako govorimo na mjestu gdje se govori. Pustimo birtijske priče.
