Godina koja obiluje poezijom, obično je puna gladi
Svijet se okreće zelenoj energiji – tako mi se moglo sažeti nastojanje čovječanstva da spasi sebe od klimatskih promjena. U tome naročito prednjači Europa, a mi smo Europa. Usputno je za spomenuti da svi ne misle tako, ali za ovo promišljanje to nije važno. Krenulo se s obnovljivim izvorima energije. U cijeloj toj zbrci i nastojanju našlo se naše Duvno, naša županija i naša BiH.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Lokalna politika, tek što se počela hvaliti kako je perjanica u obnovljivim izvorima, pogotovo vjetroelektranama, pojavljuju se ozbiljni prigovori i protivljenja daljnjoj izgradnji takvih postrojenja po našim planinama.
Podsjetit ću da je s pojavom prvih vjetrenjača počela priča o štetnosti za ptičji svijet. Ali to je brzo zaboravljeno. Zato sam kroz nekoliko tjedana čitao o problemima Livnjaka koje nitko nije pitao za postavljanje vjetrenjača na Ivoviku. Njihovo protivljenje je zbog davanja u koncesiju zemljišta koje oni smatraju svojim i to žele dokazati na sudu.
Mitsko mjesto, molim lijepo, bez mitomanije
A prošli tjedan sam se načitao o Duvnu… Prvo se moglo pročitati o neslaganju Prisojana da se ponad njihova naselja, na istočnoj strani Tušnice instaliraju vjetrenjače. Težište je bilo na nagrđivanju okoliša, jer se spremamo za turizam, a budući turisti, prema tezama nezadovoljnika, žele gledati netaknutu prirodu, a ne metalne divove. Bilo je za očekivati da će se priča nastaviti s nekakvom političkom dimenzijom, naročito ako se uzme u obzir da su lokalni izbori dogodine i zgodno je vlasti već sada početi oponirati u svemu. Tako je i bilo, HČSP je pokrenuo potpisivanje peticije u Livnu. Kakav je bio odziv, ne znam i meni nije toliko ni važno koliko je važno trenutnoj vlasti. Iz teksta, koji poziva na peticiju, doznao sam da je Šumarija htjela posjeći neki šumarak, a Općina nije dopustila jer su u blizini izvori pitke vode koji napajaju Prisoje. Općina, iz istog razloga nije dopustila podizanje farme na toj istoj lokaciji. Ergo, pitaju se pokretači peticije, što se promijenilo i sada strojevi mogu rovati u blizini izvora? Svi ti argumenti mi zvuče suvislo i bio bi red da se vlasti oglase i kažu javnosti svoje argumente. Ne mora vlast odgovarati na još jednu tezu HČSP-a kako je Tušnica mitsko mjesto dolaska Hrvata na ove prostore. Ja ću odgovoriti. Mitovi i legende, barem meni misu strane, ali ovo mi pomalo liči na mitomaniju, a to ne volim. Dragi moji čisti pravaši, na koliko to mjesta ne bismo smjeli ni kopnuti. Tako jedna pošalica priča o kralju Tomislavu koji je ustao iz groba i prošetao svojim kraljevstvom. Pratitelje je stalno zapitkivao koji je ovo grad, a kada je došao do Duvna uzviknuo je – a vidi moga Duvna! Valja li da se ništa ne dira i ne mijenja?
Hoćemo li se kajati ako jurnemo na vjetrenjače?
Pravo pitanja su pitanja vode i pitanja krajobraza. Prava pitanja postavljaju ljudi u internim društvima koliku korist od svega toga ima naša zajednica i dajemo li jeftino svoj prostor? Svijetu će naše vjetrenjače donijeti globalno dobro, ali malo više dobra i blagostanja ne bi ni nama lokalno štetilo. Možda je vrijeme zategnuti konopac i tražiti više. Nama je gospodarska korist nasušno potrebna.
A priča o vjetrenjačama ne može bez Miguela Cervantesai najčitanije romana ikad. U nizu pustolovina, svime, čitali, ne čitali, poznata je ona o Don Quijoteovom (Kihotovom) jurišu na vjetrenjače. Kada ovog luckastog poštenjačinu njegov štitonoša Sancho Panza opominje da ono što se vidi tamo nisu divovi, nego vjetrenjače, ovaj mu pun idealizma odgovara – vidi se sasvim da se ne razumiješ u pustolovine, ono su divovi, a ako se bojiš, a ti se skloni u stranu i moli se Bogu dok ja budem otišao da se s njima upustim u ljut, nejednak boj-. Da se razumijemo, draži mi je Kihot od Panze, ali svjestan sam da je često Panza u pravu. Bolje naplatimo svoje, pomirimo vjetrenjače i turiste. Možemo mi to, gdje ima volje ima i načina.
I završit ću s jednom od mnogih, mudrih Cervantesovih izreka: „Godina koja obiluje poezijom, obično je puna gladi“.
Hoćemo li se kajati ako jurnemo na vjetrenjače? Priđimo polako i racionalno. Bez politikanstva i nostalgije za krajobrazom naših predaka.
