Župni pomagač otkad zna za sebe i u svemu što je potrebno – to je Luka Krešimir Stipić, pastoralni suradnik župe sv. Nikole Tavelića u zagrebačkoj Kustošiji, piše Glas Koncila.
Mladi kipar, restaurator, student je završne godine Likovne akademije, zaručnik, ispunjen i zadovoljan mladi vjernik koji je svoj životni put pronašao u okrilju svoje skladne vjerničke obitelji i u okružju svojih župljana, među kojima od najmlađih svojih dana ima istaknuto mjesto.
Rođen je 5. svibnja 1996. u Zagrebu. Mama mu je Doris, djevojački Marin, iz Zadra. Završila je studij matematike i fizike na PMF-u i radi u informatici ZET-a. Njegov tata Boro Stipić rodom je iz Šuice u Hercegovini, magistar je kineziologije zaposlen u poduzeću Sportski objekti Grada Zagreba. Njih su se dvoje upoznali u studentskim danima preko osobe koja je Doris bila kuma, a Bori sestrična. Oboje su studirali u Zagrebu. Vjenčali su se crkveno u župi sv. Nikole Tavelića u Kustošiji. I skrasili se najprije u podstanarstvu pa su gradili kuću u Kustošiji na parceli koju je ranije kupio Borin otac. Tu je obitelj Stipić i danas. Kuća se s vremenom proširila jer su Borin brat sa svojom obitelji u kojoj je četvero djece i Boro sa svojom u kojoj je troje djece živjeli zajedno.
Luka Krešimir najmlađe je dijete u obitelji. Prije njega je 1990. rođen Ivan Karlo, pa 1991. Antonija Iva. Ivan Karlo završio je Zagrebačku školu ekonomije i menadžmenta, živi u Berlinu, radi u banci, i zaručnica mu je u Berlinu. Sljedeće se godine žene. Antonija Iva na Hrvatskim je studijima završila studij kroatologije i komunikologije. Udana je, ima jedno dijete, drugo je na putu. Žive u Kustošiji, stanuju blizu Stipića, našla si je muža iz četvrti, iz župe.
»Odrasli smo u skladnoj obitelji«, pripovijeda Luka Krešimir. »Mama nam je jako topla osoba, društveni je tip, silno se daje za familiju, napravit će sve za nas, ništa nam u životu nije nedostajalo. Meni je u osnovnoj školi dijagnosticirana hiperaktivnost, tzv. ADHD. Bez mame ne bih uspio prevladati sve teškoće koje sam imao. U meni je bila silna energija koju nisam znao kanalizirati. Pa je mama učila sa mnom, objašnjavala profesorima kako da se ponašaju prema meni. U osnovnoj sam školi imao individualizirani program, poslije nisam. I tata se maksimalno trudio oko mene i mojih teškoća. Oboje su nam se snažno davali. Njih su dvoje roditelji koji se mogu samo poželjeti. Tata je baš perspektivan čovjek, inovativan, marljiv, spreman pomoći, rado će uputiti, pokazati. Inače je temperamentan, pravi zaštitnik obitelji. Cijeli je život u športu, i nas je djecu tako usmjeravao. Ima umjetničku crtu koju sam povukao od njega, crtao je karikature. Naši se roditelji dobro slažu, dobar su nam bračni primjer. Cijene i poštuju jedno drugo. Lijepo je bilo odrastati u mojoj obitelji. Uvijek nas je bilo puno, uvijek smo nešto radili. Preko puta naše kuće je vrtić, tamo su nas čuvali, ali smo se tamo popodnevima i vikendima redovito igrali. Bilo nas je u četvrti pa društva za igru nikada nije nedostajalo.«
»Odgajani smo u vjeri. I brat i sestra i ja kršteni smo i krizmani u našoj župi sv. Nikole Tavelića, od četvrte sam godine ministrirao, i danas ministriram. Idem na zornice, križne putove, na sve svetkovine. U kući smo redovito molili prije ručka. I mama i tata praktični su vjernici, s tim da je mama za mrvicu revnija. Župnik mi je kao djetetu bio Zvonimir Sekelj, on je bio župna ikona, pojava. Dobro sam se držao i sa župnikom Marjanom Gradinščakom i Božom Tenšekom, koji nam je upravo otišao. Dolazi nam dosadašnji gajnički župnik Ljubo Vuković, i jedva čekam da ga upoznam. Osobno sam se zapravo više povezivao s kapelanima. Najprije s pokojnim Domagojem Vuletićem pa s Bornom Puškarićem i najviše s Ivanom Valentićem koji mi je i danas duhovnik. Preko njega sam upoznao zaručnicu, on će nas dogodine i vjenčati.«
»I danas sam povezan sa župom, aktivan sam član župne zajednice.
Polazio sam Osnovnu školu Ivana Cankara na Črnomercu. Imala je boravak, zato smo išli tamo. Dobra je to škola. Brzo smo primijetili da sam hiperaktivan. Najprije su mislili da sam neodgojen jer nisam mogao 45 minuta sjediti na miru. Kad su stručnjaci shvatili da imam ADHD pa sam dobio individualizirani program, bar se znalo što mi je. No većina profesora za moju dijagnozu nije imala smisla. Zato se mama borila s njima, išla na razgovore, upućivala ih. S godinama mi je bilo sve lakše, no uvijek sam bio živo dijete. Naučio sam se živjeti s tim. Sada sam u zrelosti tu svoju manu pretvorio u vrlinu. Energiju koju sam u djetinjstvu krivo usmjeravao, sada sam usmjerio u rad, rad rukama, u umjetnost. Hiperaktivnost je k tomu najsnažnija u dječjoj dobi. Nikada ne nestane, ali se s godinama smanjuje. Bilo je zbog ADHD-a nekoliko nezgodnih situacija u mom djetinjstvu. Zafrkavali su me zbog hiperaktivnosti pa sam se znao potući. Poslije bismo plakali zajedno.«
»Dodatnih sam aktivnosti imao napretek. U nižim razredima osnovne vezao sam se uz vodu. Pet sam godina išao na plivanje, a dvije godine na vaterpolo. Tata je tada bio direktor ‘Mladosti’ pa me vozio k sebi na posao. Krajem osnovne, početkom srednje škole, išao sam u jedan poznati klub na break-dance i na hip-hop. Onda sam igrao mali nogomet. A u srednjoj me obuzeo boks. Danas sam s dečkima rekreativno na nogometu i na pivici nakon termina. Primijenjena škola za umjetnost i dizajn bila je moj srednjoškolski izbor. Roditelji su rekli da nisam za gimnaziju, što sam i ja znao. Gledali smo što mogu raditi rukama. Znali smo od ranije da imam smisla za umjetnost, za oblikovanje, modeliranje. Tijekom ljeta bili smo kod tatinih u Šuici i kod maminih u Zadru. Tamo smo se po cijele dane igrali, gradili, kopali nešto, hvatali guštere. Redovito sam nešto imao u rukama. Primijenjena umjetnost zato mi se činila kao idealna. I bila je za mene. Opredijelio sam se za kiparstvo. Bilo mi je brutalno dobro. Životni san, predobro, vrh. Hrvatski, engleski i matematiku nekako bih odradio pa bih krenuo bolji dio dana u kojem je krenula struka, modeliranje, tesanje. Uživao sam u tome. I tako cijelu srednju školu. Odlično mi je bilo. Atmosfera u toj školi prilično je alternativna, preliberalna. Pa sam i ja, ponesen takvom klimom, doma dolazio s kojekakvim idejama. Želio sam si, primjerice, probušiti uši. Ali je tata rekao da ‘niš od toga’. Pozdravljao je moj boks i odlaske u župu. U srednjoj sam intenzivno vozio bicikl BMX, što me s vremenom pustilo. Bogu hvala. Da nije bilo mojih pametnih i brižnih roditelja i župe, tko zna gdje bih završio. Tijekom cijele sam srednje škole i dalje ministrirao, išao na vjeronauk za mlade, na pripreme za Nacionalni susret hrvatske katoličke mladeži u Dubrovnik, na kojem sam i bio. Srednja je doba puberteta i imao sam fazu da ne bih išao u crkvu, da mi se ne da, ali su me roditelji pritisnuli pa nije bilo izbora. Išao sam redovito. Danas sam im zahvalan na tome.«
»Maturirao sam 2015. I odmah upisao Likovnu akademiju, Odjel za konzerviranje i restauriranje umjetnina, smjer kiparstvo. U startu sam bio kukavica. Nisam htio upisati kiparstvo jer sam mislio da će restauriranje biti perspektivnije. S vremenom sam shvatio da je situacija obrnuta. Primarno sam kipar. Više sam se našao u kiparstvu nego u restauraciji. Likovna akademija bila mi jedini izbor. Srećom sam prošao od prve. Premda su primali samo pet kandidata. Uvijek sam bio za nove izazove. Sada sam pred petom, završnom godinom. Bilo mi je jako dobro, zadovoljan sam. Puno sam naučio, i o struci, i o životu. Profesori su uvijek bili od pomoći. Stvarao sam i na faksu, ali i doma. Tata mi je dao garažu od petnaestak kvadrata koja je postala moj atelier. Njegov se auto zato kupa i sunča pred kućom. A ja ponekad znam oblikovati cijelu noć. Više sam puta znao dočekati buđenje ptičica. Još sam u početcima akademije svojim prijateljima Petru Ćuji, Ivanu Nestiću i Adrianu Maroku predložio da napravimo likovnu grupu. Nazvali smo se Mladi kipari Zagreba. Za Stepinčevo 2017. moj nekadašnji kapelan Borna Puškarić predložio nam je da napravimo likovnu koloniju posvećenu Stepincu. Organizirali smo je 4. veljače 2017. u prostorima Caritasa Zagrebačke nadbiskupije na Kaptolu. Nas četvorica stvarali smo dva portreta i dvije figure posvećene blaženiku. Jedan je rad ostao na Nadbiskupskom duhovnom stolu, drugi je darovan Misionarkama ljubavi, treći je išao najstarijemu zagrebačkomu svećeniku Vladislavu Tomasu, a četvrti mojoj župi Kustošiji.«
»Naime, na Facebook-stranici Nadbiskupije organizirali su glasanje župa. Ona koja je bila najaktivnija dobila je skulpturu. Interes je bio jako dobar, a moji su župljani bili najbrojniji. Moj je Stepinac sada u crkvi, desno kraj oltara. U gipsu je, bilo bi dobro kad bi se mogao ishoditi brončani odljev. Mi smo prijatelji kipari imali još nekoliko zajedničkih projekata i izložaba. Preda mnom je sada završna godina studija i diplomski rad. Stvaram kopiju gotičke madone iz 16. stoljeća. Ona je sada u Muzeju za umjetnost i obrt, a izvorno je bila u crkvi sv. Jakoba na Očuri u Hrvatskom zagorju. Mentorica mi je Zvjezdana Jembrih. Profesorica se dugo bavi Očurom. Madona je nekad bila glavna skulptura u crkvi, a ova moja kopija trebala bi zamijeniti original. Meni je to velik izazov. Skenirao sam si u 3D formi svaku točku te skulpture u muzeju sa željom da rad bude što vjerodostojniji. Sve sam točke skenirao ručno. To se zove punktiranje. Naravno da bi mi bilo daleko lakše da original imam kod sebe, ali kako je to nemoguće, gledali smo kako se najbolje snaći. Uvijek mogu doći u muzej do originala, potpisali smo takav ugovor. Planiram završiti do lipnja sljedeće godine. Inače bih volio raditi u privatnom sektoru kao kipar, dizajner, važno mi je raditi rukama. U posljednje dvije, tri godine bavim se drvom. Uvijek me zanimaju noviteti. Znao sam dosad i zaraditi. Napravio bih pokoju medaljicu, skulpturicu, križ.«
Više na glas-koncila.hr
